Baš sam se htjela odmaknuti od tematike požara, kad maloprije doznah kako je (djelomično) izgorila kuća jednih naših poznanika, tj. oni su prijatelji naših prijatelja, ali kako je naše selo malo tako se i mi poznajemo. Čak smo se nešto i družili.

I to baš na isti dan - u subotu - kad je nama bilo godinu dana od našeg požara. S time da im je prvi susjed naš majstor koji je (uspješno) sređivao našu kuću cijelo prošlo ljeto. Pa sada i njima sređuje izgoreno krovište.

Na svu sreću - nitko nije stradao (a dijete im je spavalo u potkrovlju koje je planulo par sekundi kasnije). I njihov je požar bio vanjski tj. izgorio im je krov, tako da im i nije tolika šteta unutar same kuće. Ali, nažalost nisu imali osiguranu kuću tako da im ne mogu pomoći u onome u čemu sam najbolja - ganjanju svake kune od osiguravajuće kuće (koja te želi prevariti po svakoj stavci tvojeg osiguranja koje im redovito plaćaš i nije ti palo na pamet da će ti kuća izgoriti ili poplaviti ili nestati u potresu kako bi stvarno i konzumirao dotično osiguranje!).

Kako je to zajebantski objasnio naš kum kad je nogom šutao vodom natopljene stvari po ostatku (ne)izgorene kuće - tko ima više i više će izgubiti.

Lako je to objasniti. Kad u vijestima vidiš neke jadne Cigiće ili nepismenu sirotinju na zgarištu kućerka - misliš si kako nisu bogzna što izgubili, dok jedna prosječna normalna kuća sadrži svu paletu IT, te ostalih uređaja bijele tehnike, da sad ne spominjemo tamo neke - ne baš brendiranu odjeću (tu mi pada na pamet onaj spisak V. Pokos), ali sam se sjetila svih onih mojih sada smrdljivih knjižurina što čame na (novom) tavanu, slike koje čekaju bolja vremena da ih (ponovno) uokvirimo, pobacanih Ikea stolaca (oni lijepi prozirni - od plexia), da sad ne nabrajam dalje...

Šta reć - život piše drame... tko preživi - priča dalje.