Jučer je Guzda zgiljao na hokej. Na kraju se ekipa iz Zg. (u plavim majicama) i ekipa iz Slovenije (u zelenima) družila za šankom. Uz svijetli i tamni Pan.

Još se premišljao. Bi išao, ne bi išao...

Uglavnom, zamakne on za ugao, kad zazvoni na vratima. Bivši susjed, jedva stojeći ubijen od pomanjkanja gravitacije nesigurno ulazi. Onaj isti koji nas se sjeti samo i svaki put kad se narolja.

Dalje priča ide uobičajeno - sjednemo mi, moram čovjeku dati pivu (znam, greška, noo... šta ću ), pričamo (tj. on priča, a ja tu i tamo upadam u riječ), pa se on ljuti, pa se on veseli, pa tuguje (suze u oku), paa...

Sva sreća da nije imao cigareta, tako da je dnevni boravak ostao neokaljan. Kad smo u toj ispovjedi stigli do njegovog spolnog života meni je dojadilo, te smo se, nakon pišanja razišli. Tj. ja sam ga lijepo odpravila dalje...

Luda kuća.