Izumrijećemo!

Kako znam? Pa lijepo. Imam osjećaj da se ove mlade generacije ne razmnožavaju. Mislim ono da im se zalomi, pa eto... happy end do svršetka svijeta (ili barem prvih sedam, osam godina, pa rastava)...

Nekako se, zamotano u priču o karijeri i lagodnom životu, živi sve dulje s roditeljima ili s dečkom/curom bez obaveza braka, male djece, kredita za stan itd.

Ne. Ne možete mi ništa govoriti o tome da se nema za ovo i ono. Nije se imalo ni kada smo mi stasali. Niti Guzda niti ja nismo imali bogatu staru tetu u Njemačkoj koja bi nam posudila 30-ak tisuća maraka kao polog za kredit (obično je bio u visini jedne trećine ukupne vrijednosti), niti tatu koji bi nam u svatove poklonio Golfa. Nije bilo ni kredita, osim što si vešmašinu mogao kupiti na rate (čitaj: hrpu čekova koje si jedva dobio u banci nakon marifetkula prebacivanja više plaća na jedan račun, pa na drugi..).

Da ne spominjemo ratno doba kad se doslovno mjerila svaka sitnica, uključujući dnevne novine, finu salamu i bolji komad mesa. O da.

I kad sam bila tako happy što sam u lokalnom dućanu (onda se još Todorić uspinjao po ljestvici uspjeha zagrtajuć tulipane u svom stakleniku) kupila roza majice br. 72, jer druge boje nije bilo, ali je konačno to bilo nešto što je Nasljednik imao svoje, a ne dobiveno/posuđeno...

Zato dragi moji, nemojte previše kalkulirati. Ako se volite, ako ste skupa više od godinu dana, pa lijepo pobjegnite od svih, oženite se, napravite neko sitno slatko čudovište i stavljajte kamenčić po kamenčić na hrpicu.

Bit će nogometaša, biti će manekenki. No, da li bi se stvarno s njima željeli mijenjati?