Nekidan mi je lijepo rekla kolegica kako bi ponekad željela biti glupa i plava. Ili obrnuto. Mislim ono - "plavuša" (jer smo oboje više - manje svijetle middleage koke ). Pa bi nam lijepo najveći mentalni napor bio kupiti ili ne neke fency cipele. A nek muž plaća račune, vodi brigu o kući, djeci, kućnim ljubimcima, podzemnim vodama i ludim susjedima...

I da mi moj nivo inteligencije, znanja i vještine, posao (sl. egzotična putovanja?), a u krajnjoj liniji mjesečna primanja sigurno uništi zdrave temelje kakti prijateljstva.

Ali ako mi netko broji žlice juhe u tanjuru i nabija na nos svaku kavu u kafiću - jer eto - kuća ti je izgorila, a ti se kurčiš sa rundama - da li se onda takva osoba može nazvati prijateljem?

Ne znam da li da u ovoj lamentaciji spomenem kako se oduvijek čudim i divim ljudima koji su na van divni, krasni, pre-do-bra dječica, zdravi ko' dren (nedajbože da susjed dozna da si bolestan), sve očišćeno i posloženo na crtu, te se uz njih svi ostali osjećaju kao crni cigani.

A kad tamo - kenja do jaja. Ne znam što ljude tjera da muljaju, izmišljaju i lažu sami od sebe. Ok prihvaćam one laži kad te netko stjera u kut tipa "ma neee gos'p policajac, nisam ja vozio/la prebrzo". Da se pokažu važniji? U kojem društvu? Onom koje ih pozna iz doba vrtića i pelena? Ma dajte najte...

Jednom riječju - vrijeme je da upišem psihologiju ili bolje psihijatriju. Čisto se ne mogu odlučiti.

Da li da upoznam kakvi su ljudi oko mene ili da samu sebe liječim od pizdarija...

Ili da samo odem i pokažem im bosanski...