Ja sam od onih hrčaka što cijeli život skupljaju i teško se odvajaju od svih svojih stvari, uključujući ulaznice za koncerte kad sam imala 15-16, bilježnice iz škole, do majica koje su davnih dana stigle iz Trsta, pa su ih - gle čuda - i Kraljica Majka je bila skupljač, pa ih je sačuvala - nosila moja djeca..

Onda su se tu našle i knjige, uključujući i one za tri kune (još nekad dinara) iz raznih antikvarijata jer je za rata bilo jeftinije naći neku knjigu, nego kupiti ženski časopis. S knjigom si se mogao zabavljati cijeli vikend, a časopis... ehhh... Za one malo mlađe: na televiziji su išle samo vijesti i ratne pjesme, kablovske nije bilo, a o PC se tek pisalo u novinama..

Tako sam vezana i za prostore. Jedno od mojih bolnih točaka je bio i stan mojeg djetinstva. Jako mi je bilo teško očistiti stan od privatnih stvari i dati ga u najam. Poslije, nakon nekih loših događanja, stan je trebalo prodati. Išlo je, nije išlo, no nema veze...

Uglavnom, stan je u rukama dobrih ljudi. Ja sam bez previše emocija odradila sav papirnati dio prijenosa svih mogućih papira i računa na druge vlasnike. Doduše, još ga finalno moramo očistiti od starudije, ali se ni novim vlasnicima ne žuri, pa se to već odgađa od vikenda do vikenda...

I jučer je bila točka na "I" - zamijenila sam svoje drage auto - tablice, zagrebačke tablice s tri broja koje sam uspješno vukla preko nekoliko automobila jer su i one bile veza sa prošlošću, sa onima lokalne nomenklature. Doduše, i zaradila na razlici osiguranja od dobrih 1.000 kn.

U tom sam se trenutku osjećala očišćeno - otprilike kao oni čudni obredi krštenja po prljavim barama, kad čovjeka gurni pod vodu, pa ga onako mokrog skinu i obuku u čistu i bijelu odjeću. Hm.

Jer uostalom, u svom malom gradu živim već 15 godina. Moja djeca se osjećaju kao domaći, govore narječjem kraja u kojem živimo (ipak su tu prošli i vrtić i školu) i meni nikad nije bilo na pameti da se vraćam u velegrad, tako da mi nije jasno što me toliko muči u podsvjesti.

Ruku na srce, niti moji roditelji nisu bili tako naj naj i bilo je i nekih okršaja s njima (uključujući i odlazak od kuće i ne-viđanje od dobrih nekoliko godina). Tako da se to nekakvo idilično djetinstvo i ne bi moglo tako nazvati.

Ali čovjek kako stari pamti samo lijepe trenutke, pa se kao onaj bogati gastarbajterski južnoamerički svijet želi vratiti na rodnu grudu i u miru umrijeti. Ili ??

Ps. Danas stiže kuhinja. Datum selidbe se opasno približava.