Mi smo, kao što i većina ovdje zna, druželjubiva obitelj. Ponekad čak i previše (blizanac okuplja svako malo nekog oko sebe), pa se kod nas slave osim nezaobilaznih rođendana, godišnjica i inih obljetnica i majmunova, noćna kupanja, nove mikrovalke/televizori i ne znam što sve ne. I dobro. Ne bunim se.

Osim kad sam umorna kao pas, osim kad znam da me sutra neće biti do sitnih večernjih sati (a dići ću se prije svih vas - prije 6!), kada znam da moram oprati kosu i napraviti frizuru (važan sastanak), da moram smisliti što će djeca jesti (jer sutra nema ni Guzde)...

I mrzim kad mi netko spočitne da sam partybraker i pizda, te da ne želim otići u pola devet (radni dan - molim lijepo) na neko faking portugalsko vino (iz demižona ) ljudima doma, a ne na jedno brzo pićence u lokalni pab, što nam je uostalom i postala tradicija nakon kazališnih predstava u našem selu malom. Očito više nije tradicija.

Stvarno da uplatiš loto, dobiješ i odseliš se u toplije krajeve. I ne sklapaš prijateljstva dobrih godinu, godinu i pol.

Fak.

Ps. A šećeri mrak. Bravo mala! Ljubi majka.