Rad, rad, rad...

Samo će nas on spasiti. Noo???

Poslodavci kukaju kako nemaju motiviranu, obrazovanu radnu snagu na tržištu. Jel' eto - nitko neće....

Nekako imam osjećaj da mi i bi. Kako da ne. No sve ima svoju cijenu. Odnosno - ako želiš vrhuskog doktora da ti radi u seoskoj ambulanti - lijepo ga plati. Pa će si on lako naći računicu da li mu je ljepše subotom ispijati kavice na Cvjetnom ili zarađivati duplo više u nekoj seoskoj zabiti. No dobro, možda doktor nije dobar primjer jer su oni na državnim jaslama. Nisam sigurna kako je vani - tj. da li jedan vrhunski doktor ima vremena, volje i snage da radi i državnu i privatnu službu.

No - eto drugog primjera: pisalo u novinama kako se sele neke tvornice iz centra Zagreba. E da - jedno je preseliti tvornicu u rubne dijelove grada, pa još ako - kao u dobra stara vremena organiziraš prijevoz autobusom (tzv. "šihtu") - vid vraga - imat ćeš radnika i trudbenika pun kufer.

Ali, ako preseliš tvornicu u 100 kilometara udaljenu lokaciju - a da pri tom ne daš neke beneficije ljudima (bolju plaću) - tko će ostaviti teško stećenih 35 kvadrata u nekoj od onih betonara Novog Zagreba i otići izgrađivati svoju novu (svijetlu?) budućnost gradeći neki kućerak na nekoj blatnoj livadi??

Sad sam se sjetila one priče s Tvornicom duhana. Pa da - to je kao ništa ostaviti ženu, djecu i sve u Zagrebu, kupiti (pre)skupu nekretninu u pripizdini Kanfanara....

I nisu stranci bedasti. Oni obično s takvim selidbama, uz tvornicu grade i neke smještajne kapacitete. Pa lijepo ponudiš uz dobar posao i pristojan smještaj. Pogotovo za one visokoobrazovane koje ne možeš samo tako naći u lokalnoj sredini. Ili dovoljno blizu lokaciju s brzom prometnicom da se narod vrati doma. Kad padne mrak....