Ne mogu reći da se osjećam nešto posebno pametna, lijepa i seksipilna.

Mislim ono - ima ja neki QI - ponekad viši, ponekad kao "francuska sobarica" - da sad ne vrijeđamo prirodne plavuše, imam i neka znanja, obično više ona koja ničem pametnom ne služe (slaba sam na sve pizdarije tipa žuta štampa umjesto da to vrijeme potrošim za nešto puuno pametnije), no na kraju ispadne da previše "pametujem" jer se razumijem u puno toga što običan prosječan narod (čitaj "supruga - žena - majka") znaju. No da...

Istina je da se za svoje godine dobro držim, no kad mi to netko kaže otvoreno - nekako prihvaćam više kao uvredu nego kompliment. I znam da tome najviše pogoduje - kao i kod onih non-celullite manekenki - genetika. I moja baka, i moja mama su izgledale puuno mlađe nego što su u pojedino doba imale stvarnih godina. Tako se ja hrvam sa "gravitacijom", zgužvanim licem, meditacijom nad skupim kremama (još uvijek nisam kupila ni jednu skuplju od 90-ak kuna! ) i časopisima za teenagere (silly me - ne trebaju mi savjeti kako zavesti dobrog komada ).

I kad mi se netko upucava, a nije moj zakoniti - zapravo se začudim. Stvarno se ne doživljavam kao neka wamp woman. Više kao neka prijateljica (većina mojih u okruženju su muškarci koje tretiram kao djecu/braću ili surogat muškarce - muževe koje podsjećam da kupe suprugama poklon na službenom putu - čak i sama predlažem što bi bilo najbolje, naravno nakon detaljnog opisa dotične!, skupljam njihove sako-e i kišobrane kad zapnenemo po birtijama - doduše sve rjeđe, ehhh.... ) i kolegica koja ne dozvoljava da joj otvaraju vrata i drže kaput.

Zadržavam samo žensko pravo da sjedim na prednjem sjedalu i da ne popije čašu do dna.

Sad se vi pitate - čemu sav taj duugi uvod...

Ehhh.... sutra sam već stara.... ufff....