Nedavno je jedna moja prijateljica - kolegica gadno napredovala na poslu. U međuvremenu sam doznala i neke manje lijepe stvari vezane uz dotičnu.

Djeca su joj s mužem - štono bi se reklo "trbuhom za kruhom" u bespućima jednog dalekog sirotinjskog kontinenta. Zašto u toj priči oni nisu s njom "doma" tj. u blagodatima europske Hrvatske? Da ne velim tu s majkom, a ne s ocem koji zbog potreba svojeg posla i nije stalno na istoj lokaciji, pa su djeca prepuštena dadiljama? Zašto se ona nije odrekla svoje karijere? Zašto se otac nije odrekao svoje? Da li je to najbolje rješenje za njih, za djecu?

Puno pitanja. Ne želim u detalje ulaziti u gore navedenu priču, no definitivno je mučna - doduše, kako tko gledao. Možda samim akterima i nije tako strašna kako je meni zvučala. I zbog koje sam razbijala glavu.

Da ne spominjem jednu drugu priču o ocu koji živi u Italiji, majci koja se bavi poslom koji zahtjeva dosta terenskog rada i djeci koja se čuvaju više-manje sama - odnosno roditelji "uletavaju" i "izletavaju" iz dotične priče. U toj je priči majka "mirovala" u karijeri tokom nekoliko godina rađanja i porodiljskih, pa se sada vratila - štono bi se reklo - "sto na sat" i gledano sa strane pokušava uhvatiti sve što je propustila. Ili ju puklo neko čudno stanje. Ili nije. Nema smisla suditi.

Da li su djeca nečim zakinuta? Možda čak i ne. Možda će dotična djeca izrasti u puno bolje ljude od naših razmaženih derišta koje pazimo i mazimo svih 24/7. I žrtvujemo neke odluke u životu u skladu sa obiteljskom situacijom.

Prije par sam godina bila pozvana na jedan međunarodni skup - više kao "ženski" party vezan uz napredovanja žena (pogotovo u izvršnim i višim menagerskim tijelima velikih korporacija u jednom "muškom" poslu), a posebno u uvjetima kada to znači i selidbu u drugu državu ili grad.

Zaključak tog skupa je bio da u većini slučajeva žene postanu "žrtve" svojih obitelji, a pogotovo muževe karijere, pa uglavnom propuštaju takve (dobre) prilike. Nažalost.

Naravno, druga je krajnost izjava jedne moje poznanice kako bi se ona odmah odrekla (visokoobrazovane) karijere i ostala doma s djecom, samo da joj je muž nogometaš ili dovoljno bogat da može uzdržavati "na visokoj nozi" cijelu obitelj. Koma.

Ne, nisam niti tužna niti zavidna gore navedenim prijateljicama. Ja točno znam svoj cilj, svoju "žrtvu", svoja ograničenja vezana uz specifičnost u našoj obitelji.

I naravno da se neke stvari mijenjaju, te ja s vremenom imam sve više vremena za sebe, svoje potrebe i svoje želje. Pa bile one privatne ili vezane uz moju karijeru. Doduše, nadam se samo da me neće pregaziti vrijeme. Ehhh...

No, kako sam već nekim svojim prijateljima najavila - i u penziji mislim raditi ili ponovno studirati. Na primjer medicinu. Ha!