Nekako se poklopilo da su podstanari odlučili otkazati najam stana Kraljice Majke i da nam je potreban keš za ulaganje u neke ozbiljne stvari, uglavnom Pater familias oliti Guzda bacio je udicu kako je sad vrijeme za prodaju stana.

I sve bi to bilo u redu da Rudarka nije mala rib(ic)a po horoskopu i vokaciji, koja ne može bez dramatiziranja oko puno manjih stvari nego jednog (starog) stana.

Em su tu moji korjeni, pošto sam maltene cijeli život (doduše, do pojave dotičnog Guzde pa bi to već bilo u omjeru 60:40 ) provela u tom stanu, u tom kvartu, u tom djetinstvu davnih '70 i '80-ih, em su tu posljednji korijeni mojih najmilijih (roditelja), em ostaci mojeg djetinstva...

I naravno da sam grizla i ritala se pucajući svim mogućim oružjem kako je to neozbiljna ideja (u ova teška vremena), te se nisam baš dala tako lako nagovoriti na ideju o prodaji, a kamoli pokrenuti situaciju u tom smjeru.

Čak sam pomišljala o razgovoru sa našim dr.mr. psikijatrom, inače kućnim prijateljem, s temom razglabanja za i protiv prekidanja jedne od posljednjih fizičkih veza sa svojim djetinstvo. A onda sam i sama shvatila da znam odgovor i bez stručnog mišljenja.

Ma nije moje djetinstvo bilo tako bajno i zapravo mi uopće nije jasno zašto toliko cmizdrim za dotičnim. Možda zapravo plačem za svojom mladošću...

Danas, kada sam konačno otišla u stan s potencijalnim kupcima, gledajući te ofucane zidove i podove sa svim mrljama i otiscima nekih drugih ljudi koji su svoje stanovanje posložili na način kako se njima sviđa, pa, niti nema mojeg najdražeg tatice, ni Kraljice majke, ni našeg namještaja (barem ne u rasporedu moje mladosti), ni duha mojeg djetinstva.

A bome se i sve ostalo ofucalo....

I shvatih da je stvarno vrijeme da se i ta pupčana veza prekine jednom zauvijek. Bez grižnje savjesti. Bez suza.

Deda i bak(ic)a će tako i tako ostati u pamćenju njihove unučadi u onim lijepim stvarima koje su ulagali u malene. A neki su i prohodali kod bake i dede, neke se pazilo i pikalo i čuvalo od teških posljedica diabetesa, vodilo na more i prirodu, kupovalo sitne gluposti po China shop dućanima, uz veselo hihotanje i na opći užas majke - Rudarke...

Tako i tako sam i ja proizvod dotičnog odgoja i načina razmišljanja, te što sam starija više se prepoznajem kao nastavak tradicije tog, tako nekad omrzlog odgoja.

I koliko god mi je taj odgoj bio tlaka u doba mladosti, sve više sam sklona nastavku dotičnog i na moju potomčad, bez obzira što se oni opako ritaju i negoduju.

Amen.