Kako bih prekinula ovu dolje tiradu po komentarima, imam nešto sasvim drugo za vas:

Nasljednik, kao što se zna, trenira rukomet. Kao što trenira, tako i putuje sa svojim društvom na tekme, pa i u druge krajeve lijepe naše. Ponekad tu negdje u našoj blizini, ponekad malo dalje, no ne dalje od stotinjak kilometara, da ne bude zabune.

Ponekad se desi da se malac spremi kao da putuje na more, pa ispadne da baš i nije dobro slušao trenera i zapravo imaju utakmicu u našoj domaćoj dvorani (oliti na pet minuta od kuće).

Da vam sad ne spominjem kako su mu za sve te "ekspedicije" potrebne velike količine hrane. Nekoliko litara vode, soka. Slatkiši. Sendviča ponajviše.

Tako se danas putovalo u Bedekovčinu. Što i nije bitno u ovoj priči. Recimo - vožnja od šezdesetak i nešto sitno minuta.

Kako ne bi "umro" od gladi, spremilo se dobra dva sendviča od po četvrt kruha (nestalo peciva do vremena kad se on uopće sjetio da ikud ide), uz sve ostalo što si je sam nakupovao.

Ode on lijepo.

I vrati se za desetak minuta. Zbog pomanjkanja prevoza, a pošto su protivnici neke mrge iz treće lige, one malo manje kršne ostavili doma.

No, tu nije kraj.

Lijepo sjeo u fotelju - i mrknuo sendviče. Da se ne pokvare.