Jučer navečer smo (osim naravno što sam popodne odjurila kod doktorice, preko reda uletila unutra, sorry penzići što sam vas preskočila, naravno sve po pitanju KM) uspjeli biti na prezentaciji prve ženske alpinističke ekspedicije na jedan od nekoliko osamtisućnjaka - Tirkiznu božicu.

Definitivno su cure napravile veliki podvig. Naravno, i Darko Berljak, štono bi se reklo "stari morksi vuk" sa mnogo organizacija ekspedicija "u nogama" - ipak ih je on morao sve držati na okupi i (vjerojatno) (s)miri(va)ti.

Podvig je iz nekoliko razloga:

- osim što je u svijetu bilo sveukupno četiri čisto ženske ekspedicije, od toga samo jedna s našeg kontinenta, većina cura (da ne velimo skoro pa sve) nisu imale uopće iskustva sa Himalajom i bilo čime višim od Mt Blanc-a (što se u alpinističkim krugovima smatra malo zahtjevnijim planinarskim vrhom).

- na vrh su se, po užasno lošem vremenu (i samo na daljinsko uvjeravanje Vakule i društva sa DHMZ-a) uputile samo one. Ostale ekspedicije su se popakirale i krenule svojim kućama. Imale su samo 48 sati "rupe" u vremenu da odrade taj zadatak.

- svi ekstremiteti (posebno nožni prsti) su im svima ostali čitavi. Uspon na Cho Oyu nije toliko tehnički zahtjevan, koliko je potrebno dugotrajnog jednoličnog uspinjanja pri čemu stradava periferno slabo opskrbljeni dijelovi tijela - čitaj prsti.

- da ne spominjemo da se smatra kako je ekspedicija uspjela ako se jedan ili dva člana popenju na vrh, a ne njih petero!!

I za kraj: svaka čast Berljaku što je procjenio koje su cure najspremnije za taj zahtjevan zadatak, i u toj procjeni uspio odraditi da su sve članice ekspedicije stigle žive i zdrave doma.

Fućkaš vrhove, ako one odnesu ljudske žrtve. Pogotovo na silasku.

Zato, bravo Darija, Iris, Vedrana, Marija i Jana!!!

I znam da vas zanima zašto znam toliko podataka o Cho Oyi - e pa, netko od nas je (ne rudarka, ne zavaravajte se) hodao po njemu..