E da, danas je famozni Dan žena. Nekad je to bio praznik i pol!!

Prvo se sjećam svojih "pučkoškolskih" (kako bi to rekla moja baka) dana - tada smo mi curice dobivale male buketiće visibaba ili jaglaca - i koja je dobila više - bila je "frajerica". Ja sam bila neko ružno paće sa socijalističkim naočalama, tako da od buketića obično nije bilo ništa (osim neki "po službenoj dužnosti").

Za raliku od moje Male.. no, nećemo o njoj...

Srednja škola, faks - tu su se dobivali malo veći buketići, pa parfem (onaj neki "Charlie", koji mi je smrdio zapravo, ali nisam tadašnjem smjela priznati), pa sitnice. No, sitnice u obliku marame, torbice, malog novčanika i sl. stvari, a ne ove valentinovske kineske čući-mući srčeka i sl. jeftine pizdarije...

Onda je došlo "preduzeće". Prve godine smo se nas par pripravnica pobunilo. Kako smo počeli raditi iza nove, pa su nas poslali par mjeseci na teren, taman smo se u centralu vratili za Dan žena. A tamo, ništa za nas (jer je neka referentica zaboravila da mi uopće postojimo). Tako da smo popušile neke svilene marame. Te godine se AFŽ ili kako li su se babe zvale - darovao onaj novčani dio (da, da, firme su tada dijelile i novčane bonove kao poklone!!) nekoj gladnoj djeci u Boktepitaj gdje u Afirci ili na Kosovu ili....

Slijedeći "doček" je bio na mojoj fiksnoj lokaciji. Pošto se baš i nisam bogzna što skompala sa ženama, one sve su otišle na izlet (naravno da me šef tjerao s njima, ali ja se nisam dala, dok pak on, pokoj mu duši, meni nije htio dati slobodan dan). Tako da nam je šef kuhinje, Bartol sa svojim "ađutantom" - vozaćem (joj, i taj je umro) u menzi, zasukavši rukave, skuhao grah. Mogu reći da je u menzi bilo puno manje tenzija....

I tako, uglavnom, godinu dana iza mislim da je već polako sve propalo, zajedno sa bivšom državom...

A vi si računajte koliko je Rudarka stara...