Kao što znate, doma sam jer bedinam dijete svoje malo.. Znači, tako reći na nekom bolovanju i/ili slobodnim danima od godišnjeg i/ili nemaveze šta, uglavnom značilo bi da ne radim...

Ali...

Naravno da nitko preko telefona (kad se svi služimo modernim prijenosnim tehnologijama) ne zna gdje sam i što radim..

Pa me zovu... pa pitaju... pa zahtjevaju... pa zvoni fiksni (familija pita kako je najdraža unuka (sleš) nećakinja (sleš) prijateljica).. pa privatni mobitel (jer su si neki njega umemorirali, pa ne zovu na službeni), pa opet onaj prvi...

Što da kažem? Pune ruke telefona...

Tu i tamo dijete zove iz sobe "mama, mama..." nejakim glasom...(no dobro, malo dramatiziram)

Da ne velim da sam skoknula na posao po neke papire i fajle, da sam očitala službeni mail (naravno iz svog domaćeg ofisa - leptopa na kunjiskom stolu), odradila neke stvari ovako off the office...

I tko me ne bi ovakvu htio - ne za snahu (s bajdvej znanja dva svijetska jezika i jednog u učenju!) - nego za superženu - radnika!!! He he....

Ps. Guzda lovi drakule...