Rotwailer

Sve priče koje ste čuli, čitali o ljudima koji su vidoviti, koji vide budućnost i slično. To su sve izmišljotine. Nemojte dati da vam takve stvari okupiraju život. Nemojte dati takvm stvarim da vam vode život. Svaka takva priča iza sebe krije logično objašnjenje, samo što je ljudima lakše povjerovati da netko ima odgovor nego pokušati ga naći.

Znate one reklame da spasite djecu s paralizom, pa zatim da spasite gladne u Africi. Svi vidimo te reklame i 90% nas ne obraća pozornost na njih. Zašto to radimo?
Lako je zamišljati da ti ljudi nisu stvarni, lako ih je zanemariti. Ali oni jesu stvarni, stvarni su kao ja ili ti, sa stvanim problemima.
Pa zato sljedeći put kad vidite tu reklamu, ne okrćite glavu.

Još jedna o ljudima…. Čemu sve ove ograde i prepreke između nas? Zašto je potrebno da između susjeda bude ograda visoka? Svi se izoliravaju, a to nije u redu. Ne možeš se izolirati od ostatka svijeta. Podizanjem zidova ništa se ne rješava, no rušenjem zidova se približujemo jedni drugima…

Većina ljudi danas je već izgubila vjeru u čovječanstvo. Nitko nikom e ne vjeruje, svugdje oko nas samo su sumnje i nepovjerenje. Samo neki dan sjedio sam u vlaku i prijmetih da svi ljudi sjede odvojeno, nitko se neće nikom približiti, upoznati….

Svi zaobilaze sve u širokom luku. A za sve to su krivi mediji. Mi živimo u svijetu medija. To je svijet kojim se odrasli preokupiraju. A to nije ni približno slično onom svijetu kakav stvarno je.
Recimo, znam jednu ženu koja svake slobodne večeri odlazi u umirovljenički dom. To joj nije obaveza, niti joj itko za to plaća. Ona to čini jednostavno iz čiste dobrote i volje da pomogne starim, usamljenim ljudima koji samo žele prijatelja. Ali hoće li ona biti u Dnevniku?- neće.
Zatim, prijatelji mojih roditelja su posvojili dvoje djece iz doma za maloljetnike. Oni su jednom bili također stranci toj djeci, a sad su im, evo, dragi, brižni roditelji. A hoće li se o njima pričati na radiju?- neće.
Pa opet evo, prošli mjesec jednom je čovjeku pukla guma usred noći. Moj stric je prolazio i stao da pomogne mladom čovjeku. Napravio je to iz čiste dobrote. Hoće li on biti u novinama?- neće.

Ja sam naveo samo neke od primjera koje znam, osvrnete li se malo samo i vi će te primijetiti da svijet nije tako crno neprijateljsko mjesto. Zato morate znati da iako su u vijestima samo ubojice, zločinci, nesreće- oni su ipak samo manjina. Veći dio svijeta još uvijek čine dobri, brižni ljudi… Kad bi to svi znali, svijet ne bi bio toliko mračan.

OVO JE ISTINITA PRIČA (samo malo ubrzana)

Sin (10 god.): Što je demokracija?
Otac: To nešto ima veze sa mladićima koji ubijaju jedni druge.
Sin (10 god.): A što kad dođe moj rd? Budeš li htio da ja odem u rat?
Otac: Za demokraciju, svaki bi otac dao svog jedinorođenog sina.

Nekoliko godina kasnije sin ode u rat (II. Svjetski Rat). U jednoj akciji bomba padne kraj njega…)
Doktori ga uspiju spasiti, ali ne posve…

Doktor: Nemoguće je za stanje ovog čovjeka da osjeti bol, užitak, sjećanje, snove ili misli…
Ovaj mladić bit će bez osjećaja kao i mrtvaci, sve do dana dok im se pridruži.

Sin (18. god) misli: Ne znam da li sam živ i prisjećam se ili sanjam i mrtav sam. Kako mogu
znati što je san, a što stvarnost… Kad ne znam da li
sanjam ili sam budan…

Sina su spasili, ali je nepokretan, njem, slijep… u stanju je micati samo prstom lijeve ruke.

Sin (18. god) misli :Ostao sam bez dijelova tijela. Bože, molim te daj da me čuju. Bože,
molim te…. Ako me neće čuti bit ću ovakav još godinama…

Doktor: On je kao komad mesa koji samo nastavlja živjeti…
Sin (18. god) misli: Neće valjda zauvijek biti ovako? Hoće li?? O ne, molim te ne.
Mamica? Mamica gdje si? Mamica, gdje si, imam noćnu moru i
Nikako da se probudim…

Nakon nekog vremena sin razmišlja.

Sin (18. god) misli: Ležim ovdje kao neka nakaza prirode.

Sad se sin prisjeća očevih riječi iz djetinjstva.

Otac: Uvijek zapamti Moresovu abecedu. Znaš ju'
Sin (10 god.): DA, znam sve, tata.

Predsjednik, načelnik, vojskovođa i zapovjednik su se skupili oko mrtvo mirnog tijela mladića. On ih skuži i prstom otipka Moresovu abecedu.

Predsjednik: Što je to?
Načelnik: To je Moresova abeceda.
Predsjednik: I? Što kaže?
Načelnik: S.O.S. Pomoć. Ubite me. I to ponavlja. Ubite me.
Zapovjednik: I predsjedniče, što kanite poduzeti?
Predsjednik: On je produkt vaše profesije, ne moje…

Predsjednik, načelnik, vojskovođa ni zapovjednik ne ispune mladićevu želju. Svi odu iz sobe i nastave posao bez imalo sažaljenja.. Mladić (sin) uhvati medicinsku sestru čvrsto za ruku dajeći joj do znanja da želi od nje da mu skrati muke. Ona to učini….
Sin (18. god) misli: Hvala ti.

Sad se prisjeća očevih riječi: '' Svaki se čovjek suočava sa smrću sam..''

Sin (18. god) misli: Iznutra vrištim, ali nitko ne obraća pozornost.
Da imam ruke, zadavio bih se,
Da imam noge, pobjegao bi,
Da imam glas, mogao bi si praviti bar neko društvo…

Sve završava sinovim sprovodom…

Jednom je majka imala rođendan, a sin nije znao što da joj daruje. Budući da je majka voljela more, sin je pješaćio dva dana do mora. Kad je stigao, uzeo je pijesak iz mora i počeo pješaćiti dva dana natrag. Kad je stigao, dao je majci poklon. Ona je bila oduševljena i rekla:'' Hvala ti, ali nisi trebao pješaćiti tako daleki put. Zadovoljila bi se nećim manjim.'' A sin joj na to odgovori:'' Ali majko, putovanje je dio dara.''

POUKA: Najbolji dar je kad pokažeš da bi učinio sve za neku osobu

Jeste li primjetili kako drage vam osobe imaju stvari koje vam idu na živce, i kako bi rado kad bi one promijenile to? A sad zamislite da one to iučine, da promijene svoje mane... Da su (barem za vas) bez mana. To ne bi više bila ta ista osoba. Bio bi to netko drugi. Vaš odnos više ne bi bio tako dobar. Možda je baš ta mana zaslužna za vaše sretanje, upoznavanje.... Možda je ona ključan dio zbog čega volite tu osobu. Zato prihvatite mane, imate ih i vi. I nemojte ih mijenjati za nikoga, jer ako netko traži od vas da se promijenite, to nije ono pravo.....