Još davnih dana gradić Avothan mirno je živio i uživao u svojoj naravi bijelog zlata, blagoj i melodičnoj. Svakog su dana ulice disale prisnošću, poput toplog bijelog kruha. Kad bi netko doživio nekakvu poteškoću, sav gradski posao bi se prekinuo. prokrvljene ulice opustjele bi, dućani bi bili ostavljeni otvorenih vrata... Grad bi se slio ka bolesniku, a sva gradska krv podala bi svoje granule kako bi srce bolesnika ponovno sretno zakucalo. Izreka koju su građani pri takvim prilikama izgovarali zbilja je bila iskrena do srži i peta.
- Dala bih Ohonofotsko more za njega! - rekla bi Pavlimira, a cijeli bi se grad složio s njom.
Grad je znao, ako ikada kakva vanjska sila bude zavedena Zlim Nakanama, te pokuđa nauditi Avothanu, svaki stanovnik dao bi svoj najjači ud, svoju najjaču kost (jaču od slona), svoj najljepši dio srca, kako bi ga spasio.
I tako, dok je grad uživao u svojoj postojanosti iz dana u dan, došao je na red i jedan ponedjeljak. Prvi put taj tjedan, ne bilo koji, u zraku neslućene promjene.
Ipak, svi su znali da je danas poseban dan. U žamoru na sunčanim ulicama osjećala se lagana i slatka napetost. Znali su da je danas bio taj ponedjeljak. Nakon 6 mjeseci. Znali su da se baš danas ponovno okupilo gradsko vijeće, a da je njeg nosio samo jedan razlog okupljanja, jedna namjera: gradu donijeti nešto novo. Tihi žamor poput krvi, u gradu Avothanu, poput savršenog tijela, pulsirao je, kao od srca. Od vjećnice.
U gradu Avothanu, nakon napetih i slatkih, mučnih mističnih, dugih tjedan dana, došao je još jedan dugi dan, a za njim i još duža i budnija noć u kokoj se sagradio ... taj, neistrošivi i vječni, božanstvenog stasa i teških zidina, kameni
eko wc...
|