nedjelja, 03.12.2006.
PRIČE BEZ STIHOVA
Mjesec,pitam se,ima li sjaj ili samo tako oči moje gledaju...Njezina duša u mislima mojim zbrku stvara,izokrenut um bez straha od života i drugih čuda kojima nema kraja...Kako da saznam istinu dok ne uspijem shvatiti kao ju sakriti izvan sebe znajući da čekati će u vječnosti dok ne dođe spoznaja izvan granica prostora u kojem zarobljen je pogled naš....
...
...
Sjetih se priče neke koju ispričala mi davno duša izgubljena...O granicama,mjestima,liticama bez dubine,bez istine.Sjetih se da hodale su kroz šume,duše njihove,slikovito i opisno prikazano mjesto iz dubine Tame uma njezinog...Zaboravih gdje je točno skriveno bilo blago...Krv je život značila,tako je i nestala...Ne znam gdje izgubila se prošlost,u nekom drugom zboru,čudne li pjesme...Smrt je stigla da osveti njega,ime moje(njezino)zvala da se pridruži u sudbi takvoj.Miris truleži gubitnika ispunjavao je već tada ustajali zrak,jer sjećam se,glas njezin u mojoj glavi,opasne misli stare unakažene djevojke bez očiju kojima na svijet gledati može.Njegov glas je imao smisla dok prilazio je tiho k meni kao nekoj ženi.
Ponekada se nasmijem svim lažima izopaćenog stanja svijesti vlastitih misli,a znam da negdje je to sve u meni,ta spoznaja o mjestima koje vidjeh kroz staklo tankog prozora...Sakrivena u štitu čekam vrijeme da probijem taj užas...Zidovi se sužavaju,gubim dah i snagu,a kada izađem,teret će u bezdan pasti...Dohvatiti zvijezde bijele,suze kristalne-to je zadatak bio,zaboravih davno obećanje...
Kiša meteora,sjetih se dok nebo vidjeh na livadi tamnoj...I Anđela,i čuvara,i vraga,i onoga čije ime gadost izaziva stoga ga ne izgovaram gotovo nikada...
Smrt na pragu tvojem čeka,niti ne znadeš koliko je jaka sjena bez materije i plijena...Kroza ogledalo je prošla,u prostor mrtvi došla,pa pričati krenula o pjesmama bez stihova...
Mrtvilo jeze dodirivati me stalo,suze i smijeh pomiješani kao ljepota i grijeh kroza prostor kriviti eter počelo,pa granice se tihe otvoriše,tuneli i znakovi bez značenja,zvijezde i tijela bez glasova...Dim ili smog,ne znam već,vidjeh neki drugi svijet,...Njezin porok-noć bez riječi,dan bez glasa,samo vrijeme jer stiže sjena svaka...Oči mlade kroz koje duše gleda utjehu neke vrste pružaju,a onda ostare,pa sve u sitnim satima nestane...
VIOLA
