|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
RATS AND CHILDREN'LL FOLLOW ME OUT OF TOWN
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori same korijenje iz kojega je izrasla naša kultura...
Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali.
Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova.
Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe)
MALO STATISTIKE:
Svake godine u svijetu od gladi umre oko 13 milijuna ljudi, najvećim dijelom djeca MLAĐA od 5 godina.
Gladni u svijetu u jednoj godini prehranili bi se novcem koji se u devet najrazvijenijih zemalja tjedno potroši na hranu za mačke i pse! Za prehranu svih gladnih u svijetu bio bi dovoljan novac što ga Ameri potroše za mršavljenje! Kada bi četrdeset najgladnijih država izdvajalo za hranu koliko izdvajaju za oružje, glad bi nestala.
CLICK HERE
Što nije uspjela crkva, uspjela je ona koja ima žabu, i evo vam onda moje ispovjedi:
Znam da većina mojih postova izgleda prilično depresivno. I vjerojatno većina vas misli da sam neki emo-fucking-goth-post-punk-šta-ja-znam... E nisam :) ne, ja sam u biti relativno vesela osoba... Ali sam skužila da postove ugl pišem kad sam razp****** ili u depri, isto kao i što ugl sve moje pjesme i tekstovi nastaju kad sam u takvom stanju... Valjda svoj bijes ispucavam na taj način... Inače često se smijem, onak iz čistog mira, a to mi je najgore u školi, uglavnom me uhvati baš kada je tišina i kad nebi trebala uopće pokazivati da sam prisutna. Ili kad čitam neki tekst naglas. Al' možeš ga jebat... je l' da Ivana? XD Ali opet, s druge strane, fasciniraju me morbidne i neobične stvari, one na rubu znanosti, ono nenormalno. Psihički, znanstveni fenomeni, rijetke bolesti, legende, religije. Ono još nedokučivo, još neistraženo. Obožavam to proučavati. Smišljati neka riješenja, slagati puzzle u svojoj glavi. Želim studirati ili genetiku (najvjerojatnije preko fizike) ili psihijatriju. Istraživati. Eksperimentirati. Želim nešto više od života. Obožavam znanstvenu i umjetničku stranu života. Obožavam slikati.
Obožavam muziku. Pjevati, svirati, otkačiti se. Iako ne volim plesati, tu sam totalni medvjed. Ali pogati, to je ok :) Uvijek sam htjela osnovati bend, par puta je čak došlo do neke početne faze, ali nikada do ničeg višeg, čak ni prve probe! Sada pišem pjesme i uglazbljujem ih na đitri čisto iz vlastite satisfakcije, a ako jednom nađem kojeg entuzijasta možda napokon nešto i bude od toga. I često pjevam iz čistog mira, ili nekome odgovaram pjevajući hehe, neke to možda živcira, a znam, frik sam, ne možete tu ništa.
Jako se teško vežem za ljude. Imam hrpu poznanika, ali mi jako puno treba da nekog počnem smatrati i za prijatelja, što neke možda vrijeđa, ali tako je to. Najgore su mi one osobe koje nakon što te poznaju ni tjedan dana odmah izjavljuju kako si im super prijatelj bla bla bla... Zar me zbilja smatrate tako naivnom? Spremna sam puno napraviti za prijatelje, ali isto to očekujem i od njih za sebe. Većina je, nažalost, prilično licemjerna i sebična. Prije sam se trudila oko ljudi, pitala se u čemu je problem. Više ne jer sam shvatila da nema smisla. Bolje mi je i samoj nego biti nečiji potrčko. Kada me netko jednom izda, jako teško opraštam. Isto je tako i u ljubavi. Treba dosta vremena da mi se netko uopće svidi, ali kada se jednom zaljubim onda je ozbiljno. Mrzim biti zaljubljena. Onda ne funkcioniram normalno, postajem tupava i smotana, pogotovo pred dotičnim. Jebiga, ali tu nema pomoći, pa mi je najbolje da se pomirim s tim... Nikada ne pristajem na zamjene. Ali ako vidim da osjećaji nisu obostrani, povlačim se. Uglavnom sam kukavica u tim stvarima. Možda zato što mi je previše stalo. I ne volim one igrice, odgonetavanje znakova i te fore. Nemam ja živaca i strpljenja za to. Ja igram otvorenih karata i isto očekujem i od drugih prema meni. Iskrenost je po meni jedna od najbitnijih ljudskih osobina.
Da, previše sam iskrena. Ne gutam stvari da bih se kasnije iskalila na nekom ni krivom ni dužnom. Ili uđe u jedno uho i izađe kroz drugo ili dobijete direkt u facu, na licu mjesta. Možda misle da sam previše bahata ili umišljena. Ne uopće, nisam nimalo umišljena. To što ne govorim stalno kako imam štajaznam kratke noge, velik nos, koma frizuru ne znači da sam umišljena. Najgore je ono kad krene onaj krug, kad svi počnu nabrajat svoje mane i onda indirektno čekaju da ti počneš pljuvat sam po sebi. I ako ne, odmah si umišljen, i ne daj bože da primjetiš nešto zgodnoga na sebi. Iskreno, meni nikada nije bio previše bitan nečiji vanjski izgled, uvijek sam držala do onoga unutra. Jer, s vremenom, netko stvarno super postane ti i zgodniji, a netko antipatičan s vremenom postaje i ružniji. Tako je to, bar kod mene. I uglavnom izbjegavam one super spickane ljude, jer kada netko toliko ulaže u svoj vanjski izglad, očito nema baš previše vremena posvetiti se sebi kao osobi. Mrzim snobove.
Pravi sam gurman i imam ogroman apetit. Trpam se bez granice. Doslovno. I zato sam malo punija, recimo to tako. Ljudi odmah kuže da jedem više no što trebam, ali kada skuže koliko ustvari jedem redovito hvale moju liniju hehe. Ali sam i užasno izbirljiva što se hrane tiče, uglavnom ne doručkujem/ručam/večeram ono što i ostatak obitelji nego si sama nešto složim. Stara se ponekad drži uvrijeđenom, ali mislim da je već navikla. x) ali u kuhanju sam totalni antitalent. To me ne zanima uopće.
Imam problema s koncentracijom. (Mrzim pričat duge viceve x)) Pogotovo kad sam umorna, a to je već postalo kronično s obzirom na moju nesanicu. Postoje tjedni kada spavam 3-4 sata na dan. E onda sam nervozna bolje me se kloniti. Teško se koncentriram na najobičniji razgovor, a kamoli kada učim nešto što me ne zanima apsolutno (npr. povijest). Dovoljna je jedna asocijacija na nešto drugo iščupana iz konteksta gradiva da mi misli odlutaju u totalno desetom pravcu. I onda dođem do kraja stranice a da uopće pojma nemam što sam pročitala. Ali kada se u nešto uspijem udubiti onda brzo učim. Imam jako dobru memoriju, ali sam istovremeno strašno zaboravna. Često gubim stvri. Nemarna sam.
Prilično sam autodestruktivna. Ne milsim sad da si režem žile ili ne znam koji q. Dosta sam osjetljiva po prirodi, imunitet mi je dosta slab, jako se lako razbolim. Ali istovremeno prilično sam nemarna što se zdravlja tiče. Često zaboravim popiti lijek ili se dogodi da sam na lijekovima i popijem si malo više. Cigarete s vremena na vrijeme. Znam da nije pametno. Nekako sam uvijek imala osjećaj da ću umrijeti mlada. Ne znam zašto. Previše riskiram jebiga. Al' ne bojim se smrti. Samo se bojim one glupe smrti, u stilu, da mi padne cigla na glavu ili me pregazi krdo ovaca ili tako nešto. Jesam li ja okrutna ako se smijem takvim smrtima? A znam da... Al' tko se nije nasmijao Steweu Irwinu neka prvi baci kamen.
Štafetu prosljeđujem sljedećim poštovanima:
drugu Karlu
drugarici Rosemarry
drugarici Broken7
drugu Đošvi s bubregom
drugu Punkrockboju
PISMO UBOJICE
Draga Helena,
Oprosti što te nisam posjetio
Nisam mogao
Zato ti sada pišem
Jer...
Zacjelo se pitaš kako sam
Što radim, gdje sam
Ustvari, sigurno to već znaš...
A znaš i da mi nedostaješ
Ponekad kao da čujem tvoj glas
Tvoj vrisak
Prigušene pozive u pomoć
Ponovno mogu namirisati izofluran
Oprosti mi, molim te
Samo sam ti htio pomoći
Nisi se smjela opirati
Bio sam precizan
Nije te boljelo
(Ponekad kao da čujem tvoje korake,
Ali tada shvatim da to nisu tvoji koraci,
A onda mi još više nedostaješ.)
Samo sam te htio imati
Kraj sebe
Zašto me nisi voljela?
Zašto si se smijala
Dok su me gađali
U školi?
Zašto si im govorila
Da me udaraju?
Zašto si gazila moju ljubav?
Zašto si se ljubila sa svim dečkima na hodniku?
Zašto si šutila?
Oprosti što sam čudan
Oprosti što ne izlazim
Oprosti što ne pijem
Oprosti što te volim
Oprosti što dišem
Oprosti što sam ti pokazao raj
(Ili pakao)
Znaš da te nikada nisam prestao voljeti
Dao sam im tvoje tijelo
Neka ga nose
Nisam želio tvoje tijelo
Sada imam tvoje srce
Ono mi je ionako oduvjek pripadalo
Na sigurnom je, ne brini
(U staklenci je u zamrzivaču)
Sigurno se pitaš zašto ti se ne pridružim
Nije mi još vrijeme
Ne mogu doći pred tebe ovakav
Moram te zavrijediti
Dotad me čekaj
U sjeni edena
Anđeli će te paziti
Dok ne dođem
Ti si jedino što sam ikada volio...
Znam da nisam poput njih...
Zašto me nisi svejedno voljela?
Oprosti što te nisam posjetio
Znaš da nisam zaboravio
A cvijeće, ono ti ionako ne treba
Jer ti se sada kupaš u njemu...
Sretan rođendan.
{Rosemary}
If I cut off your arms and cut off your legs would you still love me anyway?
Želim biti zla.
Želim da me ponovno povrijediš.
Želim voljeti samo sebe.
Želim vidjeti samo lijepe stvari.
Želim uzeti samo ono dobro iz ljudi.
Želim zakopati prošlost.
Želim pobjeći iz sadašnjosti.
Želim otputovati.
Želim te povesti.
Želim prestati biti kukavica.
Želim te upoznati.
Želim presati ispadati blesava i smotana pored tebe.
Želim završiti ovu igru.
Želim da se ponovno vratimo na početak.
Želim da me opet onako gledaš kao što si me gledao i prvi put.
Želim da prestane ovo mjenjanje uloga. Da su bar bile drugačije okolnosti.
Želim ti objasniti.
Želim ti reći koliko mi je stalo, ali ne mogu.
Želim biti hrabrija, ali ne mogu.
Želim da me upoznaš. Ali to nećeš moći u ovim okolnostima.
Želim da se nismo niti upoznali.
Želim naučiti držati obećanje, najviše prema samoj sebi.
Želim biti uz tebe.
Želim znati što želiš, tvoje ciljeve, snove.
Želim potisnuti sve u sebe.
Želim te shvatiti.
Želim TEBE.
Znam da sam čudna. Da su bar bile druge okolnosti. Šteta što se dani ne mogu vratiti… Ili izbrisati... Želim se lupiti po glavi, sve zaboraviti i krenuti ispočetka... K vragu… K vragu… K vragu… Shvati više… Moramo li zbilja biti drugačiji?
WHY DON’T YOU LOVE ME ANYWAY???
{Kiše padaju, evo već stoti dan
Smišljam oblake kako da oteram
Prizivam vračeve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko}
Ovaj tjedan definitivno nije moj tjedan. Previše melankolije, dosade, osjećaja tuposti. Nisam imala volje ni za što… A baš sam nekako bila sretna do nedjelje. Obožavam proljeće. Ponovni početak. Moja osobna renesansa. Priroda u buđenju. Osjećam neko jedinstvo s njom. Sinteza s florom i faunom. I istovremeno odvojenost od ljudi. Ne razočaranost, ali nekakvu distanciju. Od većine. Kao da ne pripadam vama. Ali opet sam uvijek tu. Uklopljenija nego prije. Možda zato što zračim nekom radošću. Ne znam. Osjećam se nekako laganom, poletnom, sretnom. Rasterećenom. Sizif odbacuje kamen i penje se sam. Do vrha.
{No fun, my babe no fun
No fun, my babe no fun
No fun to be alone
Walking by my self
No fun to be alone
In love with nobody else
Well, maybe go out, maybe stay home}
Doživljavam metamorfozu. Prihvaćam ju bez pogovora. Rekli su mi da se ne mijenjam. Povezali su krive stvari. Nije u tome bit!! x) Njet... Draga moja krivo si povezala. Naravno da nitko nije vrijedan... Ali to je moj odabir, moja želja. To sam još uvijek JA. I ja sam zadovoljna sama sa sobom. I ne bojim se promjene. Ne bojim se eksperimentirati. Recite što hoćete. Sve je ovo zajebancija. Opet ja... hehe... Naravno, ne ništa drastično. I samo dok mi odgovara. Dok me zabavlja. Dok mi predstavlja užitak. A kada mi dosadi. Vidjet ćemo... Hoću li se vratiti na početak ili ću otkriti nešto novo. Tko zna...
{You never listen to a word that I said
You only seen me for the clothes that I wear
Or did the interest go so much deeper
It must have been the colour of my hair}
Šišat ću se. I ofarbati možda. Nova garderoba. Stil za nijansu promjenjen. Ništa drastično jer niti nisam postala netko sasvim drugačiji. Ne. Samo netko za nijansu drugačiji. Kao što si i ti. Jer mi jučerašnji više ne postojimo, a mi sutrašnji još čekamo svoje vrijeme. I kao što ne valja stalno bježati od nas samih, ne valja se niti bojati promjene. I ostati zarobljen u prošlosti. Ponovno izvan vremena. I nemoj na to gledati kao da mi je bio potreban neki vanjski poticaj. Jer nije. Postoje samo sugestije. Koje su mogle biti prihvaćene ili odbijene. Ali samo onako kako ja želim. Kako ja volim. Kod mene ne postoji vanjska prisila toliko si me valjda upoznala. I nemoj samo govoriti da me više ne poznaješ. Jer nije istina. Baš obratno vidiš, još si me malo više upoznala. I ja nisam nesigurna u sebe. Baš obratno. Dovoljno sam sigurna da me ne opterećuju neke stvari. Da se ne bojim. I ne vrijede savjeti. Jebeno sam tvrdoglava. :)
{Baby won’t you buy me a real flash car
Tail fins and wire mag wheels
Drive on down the freeway
With the police on our heels
Flashing on their speed trap screen
Fastest thing they’d ever seen
I wanna be teenage}
Ja sam oštećena osoba. Nikada neću moći biti poput vas. Ja sam proizvod s greškom. I shvaćam ako me ne želite. I ako ćete me ignorirati, neću se uvrijediti. Ako me ismijete, nećete me povrijediti. I nemojte se ljutiti. Ne na ono što ste stvorili. Iako niste imali pravo. Nite imali pravo dirati u ono što niste vi napravili. Niste imali pravo posvojiti me kako bi me gazili. Ali jeste. I sada, ja sam vaše dijete. Vaš tumor. Ja ne gutam stvari. One se odbijaju od mene i vraćaju natrag vama u facu. One se ne talože u meni. Ako ne možeš to podnijeti, makni se. Ja neću biti žalosna. Nećeš ostaviti prazno mjesto u meni. Jer nisi ni posjedovala mjesto u mom srcu. Ipak, ne možemo biti potpuno bezosjećajni, zar ne? To ipak nije život onda. I ja sam samo čovjek. I ja imam osjećaje. Vjerovali ili ne. Ali oni su rijetki, nekada samo tragovi u mojoj podsvjesti duboko potisnuti. I krajnje jednostavni. Ali čisti, bez ikakvih primjesa patetike i prenaglašenih strasti. Jednostavni i iskreni. I stalni. Pojavljuju se jako sporo, a još sporije nestaju. Samo ste rijetki vrijedni. A ako jeste onda niti nema smisla gubiti te osjećaje koje prema vama gajim. Osim ako se ne promjenite. Prošla sam puno u životu i naučila sam da je takav stav najbolji. Jer rijetko sam sanjala, ali kada jesam iscrpila bih svu maštu. I snovi su bili ismijani. I kada sam voljela, voljela sam svim srcem. I moja je ljubav bila zgažena. I svi oni koji su mi trebali biti podrška, izdali su me. Umorna sam... I sada stojim na još jednom raskrižju svog života. I nadam se da sam izabrala najbolji put. Zasad definitivno. Na duge staze – vidjet ćemo. Ionako nikad ne znaš... ili bar dok ne bude prekasno za povratak.
{See the outlaw stands alone beneath the burning sun
The raging badlands now is her home
There's no sign of victory, she lost her liberty
and the only man that she loved
...
Never thought I'd feel again, feel the darkness
fade and see the morning sun arise
Never thought I'd feel alive again, senses dull
and blunt from all the lies}
Idemo sa osmjehom naprijed. Obožavam proljeće. Osjećam se tako živom. Osjećam krv kako kola mnome. Osjećam toplinu iznutra. I sva ona bol istrgnuta je iz mene i zakopana pod snijegom. Pokopana pod zemljom. Cvijeće je procvalo na njenom grobu. Cvjetovi zaborava. Cvjetovi nade. Sitni i ranjivi. Ali opet postojani. Trebati će još dugo vremena da procvatu u punom sjaju. Ali i to je nešto. I ponovno osjećam kako raste u meni. Nova čahura. Spremna da se otvori. No, jesam li i ja spremna?
{You've got me pretty deep baby
I can't figure out your watery love
I got to solve your mystery
You're sitting it out in heaven above
Sub mission
Going down down
Dragging her down
Sub mission
I can't tell you what I found........}
Ja i moj slijepi anđeo
Uvijek smo bili jedno uz drugo
Moj vječni pratioc
Iako ga nisam mnogima pokazivala
Nisam ih smatrala vrijednima
Da ga upoznaju
Moj ranjeni anđeo
Odbačen, gažen, ismijan
Više nije lijep kao prije
Samo tužna karikatura
Njegove bijele oči
Uperene u mene. Moleći
Nisam mogla podnijeti pogled
Počeo me nervirati
Osjetila sam gađenje prema tom stvorenju
Osjetila sam bijes
Uhvatili smo se u linč
Ja i moj slijepi anđeo
Udrala sam ga i on je mene
Trgala sam mu krila
Bacali smo se po podu
Znali smo da će
Samo jedno od nas preživjeti
Ovu bjesomučnu borbu
Bio je već ranjen
Nije imao snage
I uništila sam ga
Ubila sam svog slijepog anđela
Otkinula sam mu krila
I prišila ih sebi na leđa
Letjela sam i letjela
Visoko iznad zemlje, u oblake
Iznad rijeka i mora, livada i šuma
Iznad svih onih malenih ljudi
Koji su mi se najednom doimali
Tako slabašnima
Mislila sam kako ću napokon biti sretna
Na trenutak i jesam
Ali onda sam shvatila kako sam ustvari
Ja malena i sama ondje gore
I najednom me obuzeo osjećaj tuge
Samoće, praznine
Kada bih samo mogla biti dijete
Vratiti igru i naivne snove.
(Rosemary)
Alone
(E. A. Poe)
From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.
Za Rosemarry koja je željela upoznati novu mene [bez cenzure]:
Pisala sam već. O svojoj smrti. Moja opsjednutost smrću ponekad me plaši. Ponekad se bojim svoje autodestruktivne naravi. Jednostavno, nije mi stalo. Do mene. Uživam u nestajanju. U praznoći. Nekoć sam volila bol. Nikada se nisam ranjavala ili takvo što. Jer tijelo, šta je tijelo? Ništa. Slaba i jadna materija. Bol njemu nanesena nije toliko teška. Modrice nestaju s vremenom. Alkohol, cigarete, prijevremena smrt. Mene to ne smeta. Smiruje me pomisao na smrt jer život vođen na ovako jadan način niti ne zavrijeđuje trajati. Ne zanima me što je poslije. Zavoljela sam ovu prazninu koja me obavija i štiti. Polako nestajem. Umirem. I ne želim stati. Jer svakim danom sve se bolje osjećam. Sve je lakše. Što sam slabija to sam jača. Jer čovjek bez emocija je najjači čovjek. Već sam pisala o tome i glupo je da se ponavljam. Uništili su me. Napokon. Jučer je zadnje poniženje bilo. Zadnja emocija. Tko hladno ugušena i rastrgana. I sada je gotovo. Dosta. Mrtva sam. Ponovno. I tako će biti bolje. I opet iskreno to govorim kao i uvjek što sam iskrena bila. Nemojte misliti da me možete promjeniti. Jer za mene je kasno. A ona tamna sjena koju možda ponekad zamjetite u mojim očima, to više neće biti nikakve emocije, to će biti samo sjećanja na njih. Od sada uvijek nasmijana. Sretna i hladna. I boli me kurac za sve. I nije to zbog njega (iza razgovora mi smo u neredu, što god sam namjeravala poslala sam ti cvijeće ti si želio čokoladu umjesto toga, oprosti što ti nisam sve nacrtala). Djelom da. Ali to je samo jedan od faktora, nemojte krivo tumačiti. Stvar je u tome što ne postoji sreća. Postoji samo očekivanje, čekanje boli i uživanje u međuvremenu. Dok još možemo – to je osnovna misao. To je naš život. Učini dok još možeš. I neprestani strah i iščekivanje kraja. Ali nećemo plakati nad tim. Ne više. Jer život je onakav kakvim ga mi napravimo. Svijet je onakav kakvim ga mi doživimo. Već sam rekla, apsolutna istina ne postoji kao ni općenita perspektiva. I nitko ne smije prisvajati ih. Ne možeš govoriti o tuđim osjećajima. Niti možeš znati što neka osoba osjeća. I ako ti kaže ti ne možeš govoriti o tome jer ne možeš to osjetiti. I ako nešto nisi doživio ne možeš to zanijekati, poreći i smatrati fikcijom nedoraslog uma. Ali što su drugo emocije nego fikcija? Sve proizlazi iz materije. Emocije su proizvod materije. I sve se svodi na materiju. I sada kada sve to gledam. Iz perspektive čovjeka koji teško da više može išta osjećati prema ikome a kamoli voljeti, mrziti, sanjati,(i koji će to još manje pokazati) sve je to jako smješno. Ne mogu se prestati smijati nad svim onim budalama koje plaču zbog povrijeđenih srca. Ti dani su iza mene. Drama je gotova. Završni čin nije bio spektakularan, dijalog isforsiran, publika možda razočarana, ali to je život, loša predstava. Ali predstava koja se mora nastaviti. A moramo ju sami nastaviti, ne smijemo dati drugima da pišu naše govore. Više ne dopuštam nikome da mi diktira život. Što je bilo bilo je, sada je gotovo. Sada napokon imam snage uzeti sve konce u svoje ruke. Smrt je hladne glave. Nagodila sam se sa Njom, dala sam joj svoje emocije, a ona je meni dala razum. I sada čekam da dođe po moje tijelo. Ali ima vremena…
I sve se svodi na zajebanciju. Od sada pa na dalje, samo ja postojim i nitko više. I samo sebe volim. Sebe i materiju. Neka zabava počne!!!
GAVRAN
(E. A. Poe)
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!
We like noise it's our choice
It's what we wanna do
We don't care about long hair
I don't wear flares
See my face not a trace
No reality
I don't work
I just speed
That's all I need
I'm a lazy sod
I'm so lazy
I cannot even be bothered!!!
Eto i mog rođendana. Da, da, 17 godina :) Iza mene... Neču se vraćati u prošlost... Od danas je sve drukčije. Suicid. Počinjen. Kraj. Promjenila sam se. Više nisam ista i tako je i bolje. Neki od vas će me prihvatiti i ovakvu (pravi prijatelji), neki će me zavoljeti (gdje ste bili prije, ali svejedno dobrodošli), neki će mi se čuditi (ne možete me više mjenjati), neki će me možda zamrziti (ionako vas ne trebam). Ali nije bitno. Bitna sam samo JA. To bi vam trebalo biti jasno. Velike su odluke pale. Velike su se stvari dogodile. Previše se toga promjenilo. Život više nikada neće biti kao prije. Postala sam zrelija, shvatila sam neke stvari. Zajebancija, zajebancija i ZAJEBANCIJA. To je život u svojoj konačnici. Barem bi trebao biti. Sve je u našoj glavi. Okret za 180. Nemojte me smatrati dijetinjastom. Možda ću ostati vječno dijete jer onog bezbrižnog dijetinjstva nikada nisam niti imala. Možda prolupam u tridesetima. Možda ih niti ne doživim. Možda sutra podletim pod auto ili mi cigla padne na glavu. Ali koga briga za budućnost.
Nema raja za vječni život
I nema pakla gdje se grešnici peku
Ovdje i sada je dan našeg trpljenja
Ovdje i sada je dan naše zabave
Ovdje i sada su naše prilike i mogućnosti
Izaberi ovaj dan, ovaj sat, jer drugog izbavitelja nemaš...
Bwahahhahahahahaha. Od sada ja vodim igru. I igrati će se onako kako ja kažem. Protiv pravila, protiv očekivanja, protiv strahova, protiv ograničenja, protiv pokornosti preko prepreka ravno do zvijezda. Ili tako ili nikako. Kako je lijepo imati 17 godina! :)
All the life running through my hair,
My shallow years in fright,
Dreams are made winding through my head…
ALBUM
Kako sjedim sama na tavanu
U dosadi, uzmem stari album
Iz kutije pored mojih nogu
Pažljivo prašinu obrišem
Pazeći da ga ne oštetim
I otvorim prvu stranicu
“Lijepe slike”, pomislim.
“Lijepi ljudi, sretni.”
S osmjehom na licu
Okretala sam stranice
Dok nisam došla do polovice
Više nije bilo slika.
Nemalo se začudim
Kad iz albuma ispadne fotografija
Mlada djevojka, sama, ozbiljna
Leži mirna, spava.
Osjetila sam nelagodu. Strah.
Zašto su me slikali dok spavam?
(by Rosemary)
Ovo morate pogledat. Presmiješno!!! xD
HAHAHAHHAHAHAHAHAHAAHHAHA
Mi smo pijane budale! Mi smo pijane budale! xD
Remember yesterday...
Hehe