|
|
| studeni, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne kaži sve što znaš,
ne čini sve što možeš,
ne vjeruj svemu što čuješ,
ne daj sve što imaš,
ne želi sve što nemaš,
samo voli onoga ko tebe voli!
„Oj, budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.“
Oči su ti sumorne, kao da si plakala.
Usne su ti umorne, kao da si ljubila.
Ne laži malena, nisi ga preboljela,
Ostao je trag koliko si ga voljela!!
Šutite pijatelji moji
ne govorite tako glasno,
voljela sam ga i volim,
a njemu to nije jasno...
Šutite prijatelji moji
neka se to krije,
voljela sam ga i volim,
a on mene nije...
***
On ima oči koje znaju moje tajne sve
moje tuge sve i moje nemire
on ima ruke i u njima svemir čitavi
u tom zagrljaju mogu umrijeti...
Bože, meni tako malo treba
ispod ovog svetog neba
topla postelja i zelena oka dva...
Šalji anđele čuvare svoje
jer je duša duše moje
brani ga od zla,
Bože, kad ne mogu ja...
On ima usne i na njima ukus trešanja
koje nikada neću ljubiti ja...
Krajnje vrijeme je
da nekog drugog zavolim,
krajnje vrijeme je
da mi svane,
krajnje vrijeme je
da stari kompas promijenim,
krajnje vrijeme je
da krenem dalje,
u novo svitanje...
*...ja sam zbog tebe rezala vene,
a ti ni pomislio nisi na mene....
sada više plakati neću,
odoh ja drugdje tražit sreću...
ma ljubavi moja, srce te još voli....
neću da priznam jer me još boli...*
Teško je plakati, a suze ne liti
teško je voljeti, a nevoljen biti.
Teško je voljeti nekoga, a osjećaje kriti,
gledati ga potajno, a prijatelj mu biti...
Trenutak je dovoljan
da se nekog upozna,
da se nekog zavoli;
al˙ ni vječnost nekad nije dovoljna
da se zaboravi
ono što trenutak stvori...
Nema te mržnje
koja je gora
od ljubavi u fazi raspadanja...
Ja te volim, od ljubavi sva gorim.
Patit ću i plakat, al' neću da molim.
Svoje srce, sve sam ti dala,
a od tebe ni oprosti, ni hvala...
Ako me bude tražio, recite mu da sam umrla...
Ako će tražiti moje tijelo, recite mu da sam izgorjela...
Ako bude tražio moj grob, recite mu da je na dnu mora...
A ako kaže da me volio, nemojte mu vjerovati...
Jer on me je ubio....
Kad srce osjeti ljubav i brzo zavoli,
Ta ljubav ponekad jako zaboli.
Al moje srce neće nikad tebe prestati voljeti,
Ma koliko da boli,nek boli i dalje te voli....
Jednom kada bude kasno
kadas shvatis rijeci svoje
shvatit ces da si izgubio
Ono sto je bilo samo tvoje....
I uzalud ces se vracati u proslost
jednom kada nebude mene vise
Uzalud ces traziti oci moje
Jednom kada vrijeme sve izbrise....
Kad umrem, nemoj mi zaklopiti oči,
da bih barem jednom vidjela da tuguješ za mnom.
I budi takva kakva jesi,
ne mijenjaj se za sva blaga,
uvijek nek ti mis˙o resi
ona patnja draga.
Ma koliko bila žena
uvijek više tajna budi,
budi šutnjom al˙ iskrena
nek te vječno slute ljudi.
Ljubav je oganj što nevidljiv gori,
rana što boli al˙ se ne osjeća.
Ona je nikad zadovoljena sreća,
bol što ne boli nego mukom gori.
I can˙t eat, I can˙t sleep,
Stil I hunger for you when you look at me.
That face, those eyes,
all the simple pleasures deep inside...
Pitam se što ću reći
kad se budemo gledali
oči u oči, ja i ti,
što ću tada reći...
Hoću li izdržati
kad se budemo gledali
oči u oči, ja i ti,
hoću li moći izdržati...
"... a kad mi dođeš ti
i osmjeh vratiš mi,
sva patnja i bol života mog
će proć˙.
U noćima bez sna
ja tebe dozivam,
da dođeš mi ti
i kao svi počnemo mi
mirno živjeti..."
***
ne mogu više ovako... gotovo je... sa mnom je gotovo... ne mogu više podnositi to.... ne mogu se više pretvarati...
uvijek sam snažna.... optimistična.... potpora drugima... kad god netko treba nešto, tu sam...
ne mogu se više praviti da je sve u redu... nije sve u redu....
svi su pravi prjatelji kad njima treba nešto... ili netko tko će s njima prebroditi oluju... al kad naiđe sunce, više nisam potrebna... više me se ne sjećaju...
i ja sam od krvi i mesa... i znam da ću se grist poslije što sam si dopustila sve te gluposti... što sam si dopustila ispustiti suzu, nakon toliko godina opet ih osjećam.. i ima ih previše..... za moje oči previše...
i kažu, nitko nije vrijedan da zbog njega plačeš; a onaj koji JE vrijedan, taj te rasplakati neće... i držala sam se toga...
o bože, koliko sam se suza nagutala... i nikome nisam pokazivala kakva se oluja u meni sprema...
mogu ja to, ja to mogu, govorih si... samo jadnici plaču... samo slabi plaču... jaki opstaju...
ali pucam...
vidjela sam ga.... tamo gdje nisam ni zamisliti mogla da ću ga vidjeti... i on je mene vidio... pozdravio me...
srce mi je stalo... noge trnu....
....meni je dovoljno samo da ga vidim, i mogu živjeti tako....
i znam da nikad neće biti moj, niti će me ikada gledati na taj način...
i svaki put kad mi dođe da se rasplačem i kažem mu da ga mrzim jer se tako igra sa mnom, pregrizem jezik i... molim Boga da bude sretan, samo da je sretan i ja bit ću sretna....
zašto onda sada plačem... zašto ne mogu oči otvoriti, a da me sve ne podsjeća na njega...
ne mogu više....
njemu se sviđa ona.... a u srcu rasla nada svaki put kad vidjela bih ga... nada koju razum je gušio, ali srce oslobađalo....nada koja ga je iznova i iznova ubijala... nada koja ga je iznova i iznova jačala...
...u meni nada rodi se i umre svaki dan...
... ako ga toliko volim i ako zaista želim da bude sretan, zašto onda suze tipkovnicu namaču?.... zašto onda ne mogu biti sretna zbog njega? prije sam bila...
uvijek bih osjećala tu toplinu oko srca, kad bih vidjela taj osmjeh...
uložila sam toliko truda i muke da doprem do njega bar malo... razumjela i onda kad nitko drugi nije... kad ni sam sebe razumio nije...
kad me ponižavao, trpjela sam... opravdanja uvijek nalazila sam... kad me povrijedio, oprostila sam...
... Bože, nek im je sa srećom, ako ikako mogu pomoći, daj mi znak...
zašto to više ne osjećam?... zašto se ne mogu radovati zbog njega....
zašto moram biti tako komplicirana...
znam, problem je u meni...
neki kažu, "predobra si" (zbog onog ako mu se sviđa ona, neka bude sretan i ja ću biti....)......
e pa izgleda da nisam... i tako se grizem... zašto se više ne osjećam tako?...
znam da nikad moj biti neće; ne moramo mi ni biti zajedno, samo da znam da postoji netko tko me voli, netko tko misli koji put na mene, netko kome nešto značim, tko će se tu i tamo zabrinuti za mene, zagrliti me i utješiti.... zar puno tražim???
Bože, kako sam nezahvalna... trebala bih biti sretna s onim što imam i nemam opravdanja za svoju nezahvalnost, al tako se zaista osjećam i ne mogu više to skrivat...
ovo je prvi put da sam išta ovakvog izrekla "na glas"...
samo daj da bude sretan...
neka on nju voli i neka ona njega voli...
ja ću u tihom kutku sobe svoje dušu svoju ispustiti...
i nitko neće znati....
nitko neće znati za smrt njenu...
i nikog nije briga...
