Marketing
***
ne mogu više ovako... gotovo je... sa mnom je gotovo... ne mogu više podnositi to.... ne mogu se više pretvarati...
uvijek sam snažna.... optimistična.... potpora drugima... kad god netko treba nešto, tu sam...
ne mogu se više praviti da je sve u redu... nije sve u redu....
svi su pravi prjatelji kad njima treba nešto... ili netko tko će s njima prebroditi oluju... al kad naiđe sunce, više nisam potrebna... više me se ne sjećaju...
i ja sam od krvi i mesa... i znam da ću se grist poslije što sam si dopustila sve te gluposti... što sam si dopustila ispustiti suzu, nakon toliko godina opet ih osjećam.. i ima ih previše..... za moje oči previše...
i kažu, nitko nije vrijedan da zbog njega plačeš; a onaj koji JE vrijedan, taj te rasplakati neće... i držala sam se toga...
o bože, koliko sam se suza nagutala... i nikome nisam pokazivala kakva se oluja u meni sprema...
mogu ja to, ja to mogu, govorih si... samo jadnici plaču... samo slabi plaču... jaki opstaju...
ali pucam...
vidjela sam ga.... tamo gdje nisam ni zamisliti mogla da ću ga vidjeti... i on je mene vidio... pozdravio me...
srce mi je stalo... noge trnu....
....meni je dovoljno samo da ga vidim, i mogu živjeti tako....
i znam da nikad neće biti moj, niti će me ikada gledati na taj način...
i svaki put kad mi dođe da se rasplačem i kažem mu da ga mrzim jer se tako igra sa mnom, pregrizem jezik i... molim Boga da bude sretan, samo da je sretan i ja bit ću sretna....
zašto onda sada plačem... zašto ne mogu oči otvoriti, a da me sve ne podsjeća na njega...
ne mogu više....
njemu se sviđa ona.... a u srcu rasla nada svaki put kad vidjela bih ga... nada koju razum je gušio, ali srce oslobađalo....nada koja ga je iznova i iznova ubijala... nada koja ga je iznova i iznova jačala...
...u meni nada rodi se i umre svaki dan...
... ako ga toliko volim i ako zaista želim da bude sretan, zašto onda suze tipkovnicu namaču?.... zašto onda ne mogu biti sretna zbog njega? prije sam bila...
uvijek bih osjećala tu toplinu oko srca, kad bih vidjela taj osmjeh...
uložila sam toliko truda i muke da doprem do njega bar malo... razumjela i onda kad nitko drugi nije... kad ni sam sebe razumio nije...
kad me ponižavao, trpjela sam... opravdanja uvijek nalazila sam... kad me povrijedio, oprostila sam...
... Bože, nek im je sa srećom, ako ikako mogu pomoći, daj mi znak...
zašto to više ne osjećam?... zašto se ne mogu radovati zbog njega....
zašto moram biti tako komplicirana...
znam, problem je u meni...
neki kažu, "predobra si" (zbog onog ako mu se sviđa ona, neka bude sretan i ja ću biti....)......
e pa izgleda da nisam... i tako se grizem... zašto se više ne osjećam tako?...
znam da nikad moj biti neće; ne moramo mi ni biti zajedno, samo da znam da postoji netko tko me voli, netko tko misli koji put na mene, netko kome nešto značim, tko će se tu i tamo zabrinuti za mene, zagrliti me i utješiti.... zar puno tražim???
Bože, kako sam nezahvalna... trebala bih biti sretna s onim što imam i nemam opravdanja za svoju nezahvalnost, al tako se zaista osjećam i ne mogu više to skrivat...
ovo je prvi put da sam išta ovakvog izrekla "na glas"...
samo daj da bude sretan...
neka on nju voli i neka ona njega voli...
ja ću u tihom kutku sobe svoje dušu svoju ispustiti...
i nitko neće znati....
nitko neće znati za smrt njenu...
i nikog nije briga...
Post je objavljen 23.11.2007. u 00:01 sati.