Blue velvet
03.04.2005., nedjelja
Ne bojte se!!!
 Sinoc san zaspala sa suzama u ocima i krunicom u ruci.1998. sam prvi put u zivotu zaplakala od srice. Sve zbog istog covika. Otisa je nas pastir, nas dobri Papa Putnik, nas duhovni voda, nas dobrocinitelj, nas prijatelj…Otisa je na svoje posljednje putovanje k svome Ocu. Tuga je neminovna. Nemoguce je ne zaplakati za covikon koji je toliko dobra napravija za nas Hrvate ka i za cilo covjecanstvo. Nemoguce je ne zaplakat za covikon koji se cili svoj zivot zalaga za mir i ljubav. Iz toga slabasnog tijela izvira je Duh i tolika energija kojoj je samo nebo bila granica. Trebamo bit zahvalni Gospodinu sta nas je blagoslovija i da nam Papu, tribamo bit zahvalni sta smo imali mogucnos gledat, slusat tog malog, slabasnog starca koji je istovremeno bija Veliki covik .Ne mogu virovat da ga vise nema. Kad se samo sitin kad san ga prvi put vidila uzivo;u meni su se nagomilale tolike emocije da su same od sebe suze potekle niz lice. Nevjerojatno je kako njegova prisutnost djeluje na ljude, di god prode siri se ogromni val pozitivne energije. Sritna san sta sam ga imala priliku vidit jos jedan put, na istom onom trgu na kojem se danas gomila vjernika oprasta od dragog nam Pape. Sritna sam sta u svojoj ruci drzim medaljon koji je on blagoslovija i sta ce iako je sad u nebeskoj domovini njegov blagoslov zivit kroz taj medaljon i moju molitvu. A tila sam ga jos jednom vidit, tila sam ic na susrete mladih sa nasin Papom. Vise ne mogu. I ne mogu ne plakat.I znam da ni vi ne mozete ne plakat. I to je normalno ,tuga je emocija koja ide s gubitkom drage osobe. Ali ne gubimo nadu. On je sad kod svoga Oca i od tamo moli za nas. I svi mi cemo se susrest jednog dana opet s njim. Pokoj vjecni daruj njemu Gospodine i svijetlost vjecna svjetlila njemu. |