|
|
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Leda
Avada Kedavra
mislim, dakle jesam
spašena duša
Love is power
Madamm
May Stox
...samo anđeli znaju kako je u raju...
inees
...~°°cOOlerICE°°~...
BeYoNcE_FaN_13
Alhir
C.J.
I to je Ivani bilo vrlo sumnjivo.
Ona žena koja je preuzela Nikolino vodstvo odvela je učenike između profesorskog i učeničkih stolova. Na njezin znak svi učenici stanu. A onda Levinius ustane i počne govoriti:
„Dragi učenici! Želim vam sretnu dobrodošlicu u novu, ali po nekima lošiju školsku godinu! A sada zamolio bih profesoricu Anu Požgaj da započne sa razvrstavanjem.“ Na Leviniusovu licu se vidjela brižnost, a Ivani nije promakla niti posebno istaknuta zabrinutost.
„Hvala vam profesore!“, zvonkim, ali ne preglasnim glasom reče profesorica Požgaj. Sam glas je odavao brižnost i ljubav, ali i strogoću. Na njen znak vrlo visoki i neprirodno mršavi čovjek kratke sive brade i raščupane kose donese srednje visoki tronožac i na njega stavi okrugao plosnati predmet koji je u dodiru s drvom ispustio metalni zvuk. Čim se onaj visoki čovjek udaljio metalni predmet zasvijetli plavom bojom, a svijetlost se nastavi širiti. Kada je završio sa širenjem okrugao i neproziran snop svijetlosti koji se činio kao da je neprobojan sezao je od poda do visine lebdećih kugli čija se svijetlost postupno gubila. Cijela dvorana bila je obasjana tamno plavom svijetlošću kojoj je svijetlost svjetlećih kugli davala samo zlatnu nijansu. Odjednom se na sredini pojavi muško lice, mlado i prelijepo. Činilo se kao da netko stoji unutar svijetlosti i gurnuo je glavu kroz svijetlost. A onda vrlo dubokim prodornim glasom počne govoriti:
Tko sam ja? Pitate se sad!
Odgovor je lak!
Jer to zna svak'!
A pitanje je: Čega sam tu rad?
To reći ću vam poslije malo,
Jer za neznalice prave
Reć' moram tko sam? Što sam?
A mnogima je do toga stalo!
Tko sam, to od sada znat će svi!
Grof Siniša Vojković sam, to moraš znat' i ti!
A na pitanje što sam, odgovor je lak!
U Holdara Svijetlo gledaš, plava boja moj je znak!
A sada slijedi priča prava,
pazite se djeco da ne uhvati vas strava!
Povijest ove škole ukratko ću reći
kako pravu predodžbu mogli bi vi steći.
Tri prijatelja bijaše u početku
Lehitski, Haliverka i Bonham.
Oni oduvijek nerazdvojni su bili,
a onda se dosjetili.
Kako bi bilo da osnujemo školu?
Predloži Bonham, najveći od Velike trojke.
Haliverka i Lehotski pristanu u hipu.
I tako nastane Holdar,
čarobnjačka škola u Hrvatskoj prva.
Nekoliko godina sve je bilo dobro.
a onda je Lehotski napravio grešku prvu!
Odlučio je da više neće svu djecu podučavat',
nego samo čiste, lukave ili zle,
kako bi pravu frku mogli stvarat'!
Na to Haliverka reče: „K meni mogu svi!
al' pametni, ti su najpoželjniji!“
Bonham se nad prijateljima zgrozi,
ali na kraju reče:
„K meni nek onda idu oni najhrabriji!“
Tako nastadoše doma tri,
i tu se pojavih ja,
prvo i jedino Svijetlo Holdara.
od onda razvrstavam učenike sve,
lukave, pametne i hrabre.
Kako nitko na to bunio se nije,
Lehotski, Haliverka i Bonham
odlučiše da ponovit više neće
razmiricu kao ovu prije.
Sve je bilo dobro
dok preveliku moć dobili nisu.
I prenijeli je na učenike:
Bomham je učinio djecu hrabrom,
Haliverka naučila djecu
svom mudrošću kojom je raspolagala,
a Lehotski ih je uputio
strašnim vještinama mračnim.
A onda udružiše se učenici svi
jer podukom nisu bili zadovoljni.
Tada nastane prava strka i zbrka!
Učenici skinuše Veliku trojku s vlasti
i na njihovo mjesto stave profesore.
od tada svi uče isto,
još uvijek po domovima raspoređeni,
svaki profesor ih uči svojom granom magije.
najvažnije to bi bilo sve,
al' nešto još spomenuti moram,
u nadolazećim vremenima
udružite se ponovno svi,
kao što su učenici i nekad bili.
Jer vremena teška dolaze
i na vlast stižu nove snage.
Pouzdajte se u svoga vođu
koji je sada ovdje i sluša,
i ne sluti da je on vođa.
Ali nešto ipak osjeća!
Želim vam svu sreću!
Ivana ne bi vjerovala nekome kada bi joj rekao što se dogodilo da to nije doživjela. Nije točno shvatila što je to uopće, ali pomisli da će kasnije pitati Luku. Shvatila je samo da će ih to Svijetlo Holdara, koliko je pohvatala njegove riječi, razvrstati. nije znala na koji način, nego samo da hoće. A toga ju je pomalo bilo i strah.
Baš kada je htjela podijeliti svoje strahove s Marijanom profesorica Požgaj je počela prozivati učenike abecednim redom. prva na redu bila je Lucija Cvitešić. Lucija je uplašeno prošla profesorici Požgaj koja ju je povela do Svijetla Holdara i rekla joj neka uđe. Lucija teškim korakom zakorakne i naposljetku uđe. lice koje je do sada bilo u svijetlosti iznenada je nestalo. a nakon nekoliko sekundi iznad Svijetla pojave se slova. pisalo je Haliver. A onda Lucija izađe i ode do stola kod kojeg su učenici klicali. Profesorica Požgaj je nastavila prozivati: Tomislav Dasović…Danijel Ermakora…Ines Husak…Zoran Jakšić…Anđela Kovačević. Ivana je znala da je ona na redu. Glas profesorice joj je još odzvanjao u ušima kada je krenula. Zakoračivši kroz snop svijetlosti nađe se u uskom okruglom prostoru okruženom plavim svijetlom, ali puno svjetlijim nego vani. Ivana u mislima čuje onaj isti duboki glas. kao da je govorio sebi. Tako hrabra, a ipak bez želje da iskaže tu svoju hrabrost. Vrlo pronicljiva…hmm…zanimljivo. A opet, tako pametna. A ima i skrivenu zlu stranu. Možda Lehotski… Ne, ne i ne! Neću Lehotski! Govorila je Ivana u mislima. Nećeš Lehotski? Znači i borbena…Pa dobro, nek' ti bude. Kada pogleda u vis spazi da tamo piše Bonham. a onda sretno izađe. Tamo spazi da učenici za stolom s njene lijeve strane kliču.
