|
|
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Leda
Avada Kedavra
mislim, dakle jesam
spašena duša
Love is power
Madamm
May Stox
...samo anđeli znaju kako je u raju...
inees
...~°°cOOlerICE°°~...
BeYoNcE_FaN_13
Alhir
C.J.
Kada se probudila, Ivana nije ni znala je li jutro ili ne, prostorija u kojoj se nalazila nije imala prozora. Znala je da je jutro tek kada su se i ostale cure probudile.
„Je li jutro?“, upitala je jedna od one dvije djevojčice koje su zadnje ušle u spavaonicu.
„Mislim da je, ali nisam sigurna.“, Ivana reče nesigurno.
Jedina svjetlost dolazila je ispod vrata. Ivana ode do njih i otvori ih. Hodnik za koji je prije mislila da je mračan sada joj se činilo da je puno svjetliji iako je u njemu gorio jednak broj baklju kao i prije. Pomisli da je to zato što je puno vremena provela u mraku.
Ivana se vrati u spavaonicu. Tada na stolu ugleda nešto slično kutiji šibica. Otvorila je tu kutiju i na njeno veliko iznenađenje u njoj su i bile šibice. Ona je očekivala da će biti nešto više, nešto magično. A onda se sjeti da su čarobnjaci vjerojatno izumili šibice i taj izum predali običnom ljudima.
Šibicom je upalila uljanu svjetiljku na stolu. Svjetlost, iako slaba, obasjala je cijelu prostoriju. Tada na stolu ugleda pješčani sat koji je, ni sama nije znala na koji način, brojio vrijeme. Ivana je znala samo da je najvjerojatnije vrlo točan. Na njemu je pijeskom označen točan broj sati i minuta pokazivao da je osam sati ujutro. To je značilo da je vrijeme da ustanu i krenu na doručak.
Oblačeći se Ivana se upoznala s onim curama koje su zadnje ušle u spavaonicu.
„Sinoć se nismo stigle upoznati…ja sam Ivana Lend.“ Njihov iznenađen pogled Ivanu je nagnao da se zacrveni. Prva joj je prišla ona koja ju je pitala je li jutro. Barem joj se tako činilo, koliko je uspjela razabrati sličnost glasa.
„Da…ja sam Ružica Lončar.“, sramežljivo reče da ne ispadne nepristojna. „Drago mi je.“
Druga djevojčica otprve je Ivanu gledala s prijezirom, ali onda ipak priđe Ivani i vrlo hladnim glasom reče:
„Katica Smrdić. Zovi me Katy“, za ostatak rečenice, 'I ostavi me na miru!', jedva se zaustavila da ne kaže. Shvatila je da bi je mogla kasnije iskoristiti. Za sada bi mogla glumiti prijateljicu, a kada bi došlo vrijeme ostavila bi je. Bez da bi je bilo briga za posljedice.
Ivana je odmah uočila da s Katicom neće ići glatko kao s ostalima, shvatila je da ona ne želi da joj Ivana bude prijateljica. Ivana je odlučila kloniti je se.
Spremivši se djevojčice su krenule na doručak. Hodnik im se sada, kao i Ivani ranije činio puno svjetliji nego sinoć. U društvenoj prostoriji Luka je već sjedio na jednoj od onih neudobnih stolica i čitao neku izrazito staru i za Ivanu predebelu knjigu.
„Dobro jutro djevojke.“, rekao je to vrlo uljudnim, kavalirskim tonom, „Ja sam zadužen da vas odvedem na doručak kako se ne bi izgubile u labirintu hodnika velebnog Holdara.“
Samo što je to rekao ustane sa stolice, zaklopi knjigu koja se sada činila još deblja i odvede Ivanu i ostale djevojčice do Svečane dvorane. On i Ivana pričali su cijelim putem. Ivana je saznala da su se godinu dana ranije, kada je Luka tek krenuo u Holdar, društvena prostorija i spavaonice doma Bonham nalazile na trećem katu dvorca, a ne izvan njega. A on je izabran za vodiča samo zato što je sve hodnike mogao naučiti samo jednim pogledom u kartu, dok je ona svima drugima prijeko potrebna. Čak će je i Ivana dobiti na doručku kako se ne bi puno gubila, iako će se i ovako puno puta izgubiti.
Tijekom doručka, sličnog večeri dan prije, Ivana je stalno razmišljala o onome što ju Levinius treba. Nije ju zadivilo čak ni pjevanje jedne učenice. Pjevala je ispred profesorskog stola okrenuta prema učenicima bez glazbe koja joj uz prekrasan glas nije bila potrebna.
Nakon što je profesorica Markešić svim učenicima prve godine podijelila rasporede i mape Holdara povela je Ivanu iz dvorane. Svi su znatiželjno pratili Ivanin izlazak, ali njoj to nije smetalo. Previše je bila zadubljena u svoje misli da bi obraćala veću pozornost na svijet oko sebe. Tek nakon što se našla pred pomičnom slikom cjelokupnog Leviniusa srce joj je počelo ubrzano tući. Malo se razbudila iz misli, što zbog jakih otkucaja srca, što zbog samih pomisli da je ono što će joj Levinius reći od iznimne važnosti.
Profesorica je prošla kroz sliku, a Ivana za njom i ne razmišljajući što radi. Tek kada je osjetila nešto za što nije mogla odrediti je li vruće ili hladno obazrela se oko sebe. Shvatila je da je upravo prošla kroz sliku. Više je stvari vezane uz svijet magije nisu mogle iznenaditi. Bila je potpuno spremna na sve.
Put se nastavljao po kružnim drvenim stepenicama. Izgledale su vrlo čvrsto iako je Ivana pretpostavljala da su veoma stare. Kada su Ivana i profesorica došle do vrha stepenica našle su se pred debelim hrastovim vratima na kojima je svjetlećim slovima, inače se ne bi vidjela jer je na stubištu bio popriličan mrak, pisalo Leviniusovo ime i prezime, vrlo kićastim rukopisom.
Profesorica je pokucala tri puta. Iznutra se začuje prigušeno: „Uđite!“
Prvo što je Ivana vidjela kada je ušla u ured bila je bliješteća sunčeva svijetlost s metalom ukrašenog prozora. Nakon toga spazi da prostorija nije okrugla, kako je očekivala, nego je četvrtasta. Točno na sredini vratima suprotnog zida sjedio je Levinius u udobnoj stolici koja je jednim dijelom zaklanjala svijetlost s prozora. Okrenut prema Ivani imao je vrlo ozbiljan pogled i isprepletene prste na drvenom radnom stolu s prekrasno izrezbarenim leptirićima. Na stolu su se nalazili pergamenti svih veličina i oblika, a na njima se moglo vidjeti svakakvih rukopisa, što širokih i kratkih, što uskih i dugačkih. Ivanu je jako začudilo što ih je sve lakoćom mogla pročitati iako su joj stajali naopako, najviše zbog toga jer su bili napisani krasopisom.
Na zidovima lijevo od Ivane stajale su zatvoreni ormari. Neke police su bile zatvorene samo staklom pa se moglo vidjeti što je na njima, a ostale su bile zatvorene drvenim vratima rezbarijama sličnima onima na stolu. Na desnom zidu stajale su visoke police prepune debelih knjiga. Na mnogima su se već vidjeli tragovi starosti, a neke su bile potpuno nove i očuvane.
„Molio bih vas da ostavite mene i Ivanu da sami popričamo.“
„Svakako, svakako.“
Ivana je baš razmišljala što li sada rade Marijana i luka kadli joj se Levinius obrati:
„Pozvao sam te da dođeš danas moj ured s vrlo ozbiljnim razlogom. Zapravo ih ima više, ali ja ću izdvojiti samo tri.“
Ivana ga je samo gledala vrlo zbunjenim pogledom. Bojala se nešto reći iako ni sama nije znala što je razlog tome.
„Najbolje da počnem s onim najvažnijim, na koji se nadovezuje još jedan, ali tek treći po važnosti.“
Na to Ivana kimne glavom.
„U Holdaru se događaju stvari koje se nikada prije nisu dogodile. Naime, ovo će ti biti pomalo čudno, a možda i smiješno, Holdarom od početka ove školske godine ne vladam ja, u prenesenom smislu, naravno. Već Holdarom vladaju zli čarobnjaci. Drugim imenom crni magovi pod vodstvom Marka Mikulčića. Kao što sam već spomenuo to je samo u prenesenom značenju zato što pravu vlast zapravo imam ja i nitko drugi, a oni polako, ali sigurno padaju u klopku iz koje nema izlaza. A sada ću prijeći na onaj, treći po važnosti, razlog zašto sam te pozvao.“
Ivana ga je do sada pozorno slušala i nije mogla vjerovati svojim ušima što čuje iako je mislila da je više ništa ne može iznenaditi. Još uvijek je šutke sjedila bojeći se išta reći.
„Ja imam teoriju da ti zapravo osjećaš stvari.“
Ovo je Ivanu jako iznenadilo i uzbudilo što Levinius primijeti. To mu je bila potvrda da je njegova teorija točna. Ivana je znala na što Levnius misli iako još nije dovršio misao. Osjećala je što želi reći.
„To je jedna vrlo nevjerojatna sposobnost,“ nastavi Levinius „ali u svakom slučaju vrlo korisna. Tako, po mojoj teoriji, ti sada točno znaš što ti ja želim reći.“
Ivana je opet kimnula glavom još uvijek bojeći se progovoriti. Ovoga puta to je bilo najviše zato što ju je Levinius iznenadio time što zna. Zna da ona osjeti stvari.
„Ali ono što me najviše zanima je na koji to način funkcionira. Ti vjerojatno ne znaš odgovor.“
Ivana opet potvrdno kimne. Ali sada je poželjela nešto reći. Poželjela je reći Leviniusu da je osjetila da nešto ne valja od trenutka kada je u vlaku pogledala kroz prozor. Na kraju se ipak odluči da neće reći. Opet nije znala zašto. Neki osjećaj joj je govorio da ona i Levinius nisu sami u prostoriji.
„Ali tek tu nailazimo na problem. Ja zapravo ne znam zašto ti uopće osjetiš. Zašto!? Uvijek taj zašto! Ali ipak, vrlo je bitan.“
I Ivanu je mučilo isto pitanje. Ona uopće ne želi osjetiti. Ne želi biti drugačija od drugih, nenormalna. Najveća želja joj se nametnula upravo u ovom trenutku. Želja da bude kao i svi drugi. Želja da ne bude slavna.
„Dobro. Ne ćemo više razvlačiti tu temu jer postoji nešto važnije.“
Nakon ovoga Ivana je potpuno smetnula da ju je Levinius pozvao zbog još jednog razloga. Razloga koji je bio važniji od onoga da ona može osjetiti stvari.
„Radi se o onome što se dogodilo sinoć.“
Ivana je odmah znala na što Levinius misli.
„Kada sam te pregledavao, nakon što si se onesvijestila, našao sam ti na stražnjem dijelu vrata, točno ispod kose nešto slično žigu u obliku Vatrenog znaka. Zapravo više mi je izgledalo ako ožiljak.“
Nakon što je ovo čula, Ivana je automatski rukom posegnula za mjestom koje joj je Levinius rekao. Pod prstima je opipala glatke dijelove kože točno na zatiljku. Bio je topliji za nekoliko stupnjeva od ostatka kože.
„K-kako to izgleda?“, Ivana se napokon ohrabrila govoriti.
Levinius ustane i ode do police s najdebljim, i ako se Ivani činilo najstarijim knjigama. Posegnuo je za jednom od knjiga na najvišoj polici. Korice knjige bile su presvučene smeđom kožom s metalnim ukrasima. Naslov je bio uvezene žutim koncem, ali Ivana ga nije mogla pročitati jer nije bio na hrvatskom.
Levinius otvori knjigu na označenom dijelu. Preko cijele stranice bilo je nešto nacrtano, po Ivaninu mišljenju Vatreni znak. Izgledao je kao krug koji s vanjske strane gori, a unutra se nalazio pentagram.
