|
|
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Leda
Avada Kedavra
mislim, dakle jesam
spašena duša
Love is power
Madamm
May Stox
...samo anđeli znaju kako je u raju...
inees
...~°°cOOlerICE°°~...
BeYoNcE_FaN_13
Alhir
C.J.
U daljini su se već ocrtavali tornjevi Holdar. Iako se već spuštala noć Holdar se sve boje vidio jer je bio osvijetljen tako da su se isticali dijelovi koji se inače ne vide. Zastrašujući prizor, pomisli Ivana. Vjerojatno je ovako osvijetljen samo večeras za doček. Da je stalno ovako bio bi laka meta crnim magovima.
Osim Holdara ocrtavao se i krajolik: negostoljubivo visoke, prekrivene gustom crnogoričnom šumom, planine kao da su okruživale prostor oko Holdara. Kao da taj dvorac tu ne spada, nego je sagrađen silom. Planine oko njega su onako u polumraku, izgledale doslovno kao da su odrezane u krugu promjera oko dva kilometra oko Holdara. Kao prsten.
Da! Kao prsten! – Ivani misli brzo prolete kroz glavu. Sjetila se kako joj je majka pričala legendu da je Stanislav Lehotski bio čarobnjak iznimne moći. Kako legenda kaže svu moć mu je davao prsten koji je nosi na ruci. A neki su pak smatrali da je moćan jer se bavi crnom magijom. A ona većina koja je smatrala da je to zbog prstena pokušavali su ga se domoći. Ali veliki im je problem zadavalo to što nitko nije znao kako taj prsten izgleda niti koje je njegovo ime. A po legendi, Lehotski ga je sakrio u neposrednoj blizini Holdara i do dana današnjeg nitko ga nije našao. Ali to je samo legenda, reče Ivana u sebi. Ta riječ, legenda, odzvanjala joj je u glavi. Imala je osjećaj kao da ju je netko polio kantom hladne vode koja je isprala i zadnji tračak nade da je otkrila stoljetnu tajnu. Sjetila se kako joj je mama pričala da postoje mnoge legende, ali većina njih je izmišljena kako bi objasnila stvari koje ljudi nisu znali objasniti. Ali mama joj je pričala kako postoji mogućnost da su neke od njih i istinite i Ivani se činilo kako je baš ova istinita.
„Hej Ivana! Ideš li ti?“
Ivana se okrene prema osobi koja je to rekla. Nije ni primijetila da je vlak stao, a osoba koja ju je prenula iz misli bio je Luka.
„Hm?...Da…Naravno…“
Ustala je i skinula kovčeg s police. Luka i Marijana su to već napravili. Neko vrijeme su čekali da se gužva u hodniku raščisti. Jer da su, onako niski kako su bili, ušli u gužvu bili bi pregaženi.
Napokon su ušli u hodnik u krenuli prema vratima. Izvan vagona se čuo neki nepoznati muški glas. U isto vrijeme je djelovao glasno, gromko i nježno. Što su se više približavali izlazu to je glas bio razgovjetniji. Na samim vratima Ivana je vidjela čovjeka koji je govori. Malo podulja plava kosa, na dijelovima raščupana vijorila je na vjetru. Za Ivanu neobična odjeća: neka vrsta muške pelerine i odijela, isticala je njegova široka prsa i jaka ramena. Osmijeh na licu odavao je brižnost i dobroćudnost na kakvu je Ivana navikla. Zbunio ju je njegov iznenađen pogled kada ju je ugledao. A onda joj se i obratio:
„Vidi, vidi! Tko nam je to napokon došao u Holdar? Već sam mislio da se nikada nećeš pojaviti Ivana Lend.“, na to ime se okrene nekolicina učenika. Taj čovjek se Ivani obratio tako iznenada, kao da ju već pozna, ali ona ga se ne sjeća. Uvijek bi zapamtila ljude koji su posjećivali njene roditelje, ali ovog čovjeka nikada u životu nije vidjela. A onda, osjećaj da točno zna tko je taj čovjeka u trncima joj je prošao niz leđa. A onda je osjetila prazninu. Kao da joj dio nekog vrlo važnog sjećanja nedostaje, ako da se skriva negdje neredu njene glave, a ona ga nikako ne može pronaći. A onda ponovno začuje glas:
„Zar me se ne sjećaš? Ah, da! Kako bi me se i sjećala, bila si još mala? Pa… najbolje bi bilo da ti se predstavim. Ja sam Nikola Skerlec. Drago mi je.“
Nešto je navelo Ivanu da se nasmiješi. Nije znala je li to zbog Nikoline zadnje rečenice ili njegova načina govora.kakvu je samo grimasu napravio kad ju je izgovarao?!
„Da…i meni je d-drago.“, napokon promuca.
„Pa naravno. Kako ti i ne bi bilo drago kada se upoznaješ sa mnom! Ali sada bi bilo bolje da kreneš dalje sa svojim prijateljima, usput – drago mi je što te vidim Luka, kako ne bi preveliku gužvu. I sada je već povelika. Ja i ti radimo preveliku atrakciju. Šta se može? Usput…tvoj pas grize! Hehe! Šalim se naravno.“
Ivana krene dalje. Luka i Marijana polako su koračali iza nje i nešto šaputali. Nisu ni primijetili da je Ivana stala kako bi čula što pričaju, pa su se zabili u nju.
„Hej! Što je vama?! Hodate iza mene i nešto šapćete kao da me ogovarate!“
Marijana i Luka se zacrvene .
„Pa… ne pričamo baš o tebi… nego o Nikoli.“, hrabro počne objašnjavati Luka, „Nekako nam je čudno izgledao. Odnosno meni je čudno izgledao. Inače priča tako da je svaka druga koju kaže smiješna. A sada… kao da mu to nekako ne uspijeva. I bio je namrgođen…dok nije vidio tebe.“
„Dobro, ako je samo to. I meni se činilo kako je bio namrgođen.“
Marijana je samo slijegala ramenima na sve što su Ivana i Luka rekli. Kao da ju je baš briga za sve. Nikada se nije zamarala razmišljanjem i uvijek je pokušavala prikriti sve znakove nezadovoljstva kako bi ju ljudi smatrala sretnom osobom u čemu je postala vrlo vješta.
„Još bih htio dodati da se to može povezati s onime što smo doživjeli u vlaku.“, govorio je to u čvrstom, pravilnom položaju tijela još držeći prst u zraku kao neki filozof. A onda su mu još i naočale skliznule na vrh nosa na što on nije obraćao pozornost, a to je još više davalo dojam filozofa.
„Da?“, reku Ivana i Marijana u isto vrijeme. Ivanu je zanimalo što će reći, ali marijanu je zanimao način na koji će reći. Voljela je promatrati i slušati ljude što su neki smatrali čudnim. Zapravo velika većina je smatrala da je to čudno.
