Friday...
Poe fascinira.
Preporucam svakome.
Jer je otkrio dobru stranu zla.
Savrseno bolesno.
Zloduh nastranosti
''Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg razloga nego zato sto zna da to ne bi smio?'' Poeovo shvaćanje zlodjela jako me iznenadilo, no pri kratkom razmišljanju shvatila sam da je njegova teorija zapravo točna. Jer, zbilja nas neka tajna sila, neka mističnost i zabrana vuku da napravimo stvari koje ne bismo smjeli, da prekršimo pravila…
Poe je imao tužno djetinjstvo i još tužniji i kratak život koji je zbog neimaštine i tuge posvetio alkoholu te pisanju pjesama i proze. Njegov stil pisanja, njegova misterioznost, fantastičnost te užas i tjeskoba koju izaziva u čitatelju jako su me se dojmile i iako inače nisam ljubitelj horora, ove kratke pripovijetke su mi se jako svidjele.
Svaka njegova priča ima glavnog neimenovanog lika koji se suočava s najgorim osjećajima i težnjama njegove duše. U Crnom mačku, čovjek koji je bio potpuno normalan, nježan i mio ljubitelj životinja, zbog alkohola se pretvara u nasilnika i ubojicu. Prvo u navali bijesa (i koje litre rakije) iskapa, do sada omiljenom i voljenom, mačku Plutonu oko, a kasnije ga, iz čiste nastranosti koja ga na to tjera, i vješa na obližnjem drvetu. I iako se kaje za svoja nedjela to ga ne sprečava da i dalje nastavi piti i u želji da nabavi novog prijatelja pronalazi macka potpuno sličnog Plutonu. No, kad shvati da mačku nedostaje jedno oko i da ima bijelu mrlju na trbuhu u obliku vješala, potpuno gubi razum i želeći ga ubiti sjekirom, zabija sjekiru ženi u mozak posto je željela spasiti mačka. Bez imalo kajanja, počinje smišljati plan kako sakriti truplo. I nalazi savršeno mjesto. U zidu pored dimnjaka. Nitko nikada neće saznati. Niti policija ne bi saznala. Da ga neki čudan zloduh nije natjerao da kaže: ''Ovi zidovi su masivno građeni. Tu sam, iz buke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim stapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao les moje rođene supruge.'' I kada su otkopali ženu, našli su macka kako, isto tako zazidan, sjedi na njezinoj glavi. Zloduh. I puka nastranost.
Osim Crnog macka, jako me se dojmila i pripovijetka Pad kuće Usher. Poe jako detaljno opisuje dvorac obitelji Usher, te samog vlasnika, školskog mu prijatelja, Rodericka. Cijelo zdanje mu se na prvi pogled činilo sablasnim i punim neke čudne mistike. I nije se prevario. Jer tjeskoba i strah koji su morili Rodericka te kopnjenje i napadi njegove sestre Madeline i u glavnom liku su izazvali strah i užas. Uz sva čudna zbivanja s kojima se morao boriti, najveći užas uzrokovao je podrum i cijeli postupak sahranjivanja Madeline koja je umrla. No, na njegovu žalost, jedne večeri nije mogao zaspati. ''Bila je to zaista olujna, a opet surovo lijepa noć, raskalašeno neobična u svom užasu i ljepoti.'' Morila ga je oluja te je u njegovu sobu došao i Roderick. I zajedno su čitali priču. I osluškivali zvukove. Sve dok Roderick nije progovorio: ''Luđače! Kažem ti da ona sada stoji pred vratima!'' I zbilja… ''Na vratima se zaista ustobočila uzvišena i plaštem zakukuljena pojava gospe Madeline. Trenutak je ostala na pragu, a tada, s prigušenim jaukom, teško se srušila unutra, na tijelo svoga brata, i svojim žestokim i konačnim samrtnim grčevima oborila ga na tlo kao lešinu…''
Užas i strah prošli su mojim tijelom nakon zadnjih nekoliko ulomaka. Uopće nisam očekivala da je moguće da knjiga toliko preplaši. Ali tako je dobro sve opisano da je moguće vrlo lako i sve zamisliti. I zato mi se Poe toliko svidio. Njegova bujna i pomalo bolesna mašta može pobuditi tolike osjećaje u čitatelju. Prestraviti ga. I užasnuti. I baš zato Poe postaje jednim od mojih omiljenih pisaca.
''Pred nama je zadaća koju moramo hitno izvršiti. Znamo da bi svako odgađanje bilo kobno. Gorimo od nestrpljenja, jedva čekamo da započnemo posao. Moramo se prihvatiti posla, prihvatit ćemo ga se još danas, pa ipak, odlažemo ga za sutra. A zašto? Nema drugog odgovora doli da smo nastrano raspoloženi…'' Ovo je citat iz Zloduha nastranosti. I mislim da je bas ta situacija najčešća kod nas, učenika, i nekako joj ne uspijevamo odoljeti. Ne znamo zašto. Jednostavno smo nastrano raspoloženi. Zlodusi vladaju oko nas.
I nadamo se da ćemo sutra obaviti zadatak. ;-))
27.09.2006. | 21:15 | The verse in the rain... | 17 | Drum it all away... |
Ja ti pisem pismo, stari prijatelju moj...
Lamartine.
Podsjeca na lijepe trenutke.
Pjesmica za Erin i Ireth.
I jos neke ljude.
Jezero
Zar, gonjenima uvijek novim obalama
U vjecnu noc, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?
O jezero, tek jedna godina sto prodje,
A tu, gdje nju je svaki ocekivao val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dodje
Sa mnom sjest na zal.
Udaralo si sumno o visoku stijenu
Nagrizajuci ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njezin skut.
Da l' pamtis kad smo dosli jedno vece
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu sijece
Cu se skladni zvuk.
Najednom divna rijec se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti cas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:
O vrijeme, stani cas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da uzijemo sve do kraja, sto nam daje
Najljepsi nas dan.
Ta nesretnih je dosta, sto im preko mjere
Dug je taj tvoj cas.
Za njihov dan se skrbi, sto ih patnjom zdere-
Pusti, sretne, nas.
Al ja zaludu molim vrijeme neka stane-
Bijeg je njegov ziv.
Ja velim novi ''lakse'', al sjaj zore rane
Vec je razbi siv.
Tad volimo se! Nek to vjecnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez zala
- Prolaznici mi!
O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noci,
Kad ljubav plavi nas ko svjezi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao sto ce proci
Dan sto nosi zlo?
Zar je sve proslo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg nece ostat ni najmanji trag?
I vrijeme sto ga ote, nece l' opet dati
Cas taj, tako drag?
O vjecnosti, o proslosti, gdje vasa tama
Sad skriva nase dane, recite mi bar!
I hocete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mracna sumo, stijene,
Vas vrijeme stedjet i pomladit ima moc!
O prirodo, sacuvaj barem uspomene
Na tu divnu noc!
Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku ko stijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!
Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U sumu vode sto ga zal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj sto na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!
I neka povjetarac, trska sto se njise,
I zrak tvoj ugodan ko mirsava so,
Nek progovori, sto cuje , vidi, dise:
''Ljubav bjese to!''
25.09.2006. | 21:21 | The verse in the rain... | 12 | Drum it all away... |
Ti si ljubav.. Ona je u tebi.. Poslusaj sto... SAPCE...
Dnevnik jedne ljubavi
Zaljubiti se i biti sretan prava je sreća… I ljubav je jedan od najjačih osjećaja na svijetu. Ona može pružiti golemu radost, ali jad i razočaranje kakvo ne možete ni zamisliti. Zato je priča o Wertheru toliko lijepa, i toliko oduševljava.
Dolazeći u mali njemački gradić, ne sluteći ništa, na prvi pogled mladić se zaljubljuje u djevojku. Prekrasna li prizora. Miješanje osjećaja i začaranost. Nikada Werther nije vidio ljepše stvorenje. Upozorili su ga da je zauzeta, da ima zaručnika, ali srce ne bira. „… nikako drukčije ne možeš djelovati na svoje prijatelje nego da im pustiš njihovu radost i uvećaš im sreću tako sto u njoj uživaš skupa s njima…“ Smatrao se dobrim prijateljem. I to samo zato jer nije mogao biti ništa vise. Uživao je u njezinoj blizini. Njezina ljepota, dobrodušnost i nježnost privlače ga kao magnet. „Kako li to prožme sve moje žile kad moj prst nenadano dotakne njezin… Povučem se natrag kao od vatre, a neka me tajna sila opet vuče natrag…“ Zašto je ljubav tako okrutna? Zašto ne dopušta da dvoje ljudi koji se vole budu skupa? Toliki lijepi trenuci. Postao je i prijateljem njezina zaručnika. Tradicionalnog i časnog Alberta. Potpunom suprotnošću sebi, prosvjetitelju koji prihvaća nove ideje. Albert je smatrao da je samoubojstvo kukavičko. I jest, al zar ne smatrate da duševna bol može biti toliko puno jača od tjelesne? Zar ne možemo nesretnu opsesivnu ljubav smatrati smrtnom bolešću? Prijateljstvo je njihovo raslo iz dana u dan. Ljubav je počela kao bezopasna prehlada, koju je slijedilo povišenje temperature, nesnosna vrućina, gripa i grčenje mišića od tolike strasti i želje da je vidi. „A možeš li od nesretnika, čiji život zbog podmukle bolesti postupno odumire, možeš li od njega zahtijevati da bodežom odjednom okonča tu muku? Zar mu ta nevolja sto mu razdire snage u isti mah ne oduzima odvažnost da je se oslobodi?“
Albert je dobra osoba, smirena i nikada neće doživjeti život. I zato ga niti ne želim razumjeti. Werther je bio opijen ljubavlju, toliko nesretan, toliko očaran da jednostavno ne mogu da ga ne zavolim, da ga ne shvatim. „Što je našem srcu svijet bez ljubavi! Što je čarobni fenjer bez svjetla! Tek sto si unio malu svjetiljku, već na tvomu bijelomu zidu blistaju slike u svim bojama!“ Kojih li predivnih riječi.. Al zar nisu istinite? Zar vam se ne čini svijet malo vedrijim, narančastijim kad ste zaljubljeni, kad volite? No, Werther je shvatio da smeta Lottinoj i Albertovoj ljubavi. Odlučio je otići. I raditi kao tajnik. „I nije li zapravo svejedno brojim li grašak ili leću? Sve se na svijetu naposljetku svede na nevažne stvari, a čovjek, koji se radi drugih muči, a da mu to nije vlastita strast, vlastita potreba, da to ne čini za novac ili čast, taj je budala.“ I tako se vratio. Jer nije mogao bez nje. Ali i jer su ga smatrali seljakom iz nižeg staleža. Kojih li predrasuda i nepravde. Tako inteligentan, savjestan i osjećajan mladić da je smatran seljakom? A sigurno je imao vise pameti od svih plemića zajedno…
„Ja tako hodam uza nj i berem usput cvijeće, vrlo ga pomno slažem u buket i – bacim u pokrajnji potok te gledam kako polako tone. „
Predivne li slike… sa tako puno značenja. Od početka kad je upoznao Lottu, slagao je njezinu ljepotu, lijepe riječi, dobra djela u buket, pomno ih sve čuvao da ga čine sretnim. A sada? „Onaj puni, topli osjećaj moga srca za živu prirodu, koji me preplavio tolikim miljem, koji mi je svijet uokolo učinio rajem, sada mi postaje nepodnošljivim mučiteljem, zlim duhom sto me svuda proganja.“ Prekrasna ljubav i prijateljstvo polako prerastaju u opsesiju. Vise ne želi izaći iz kreveta i diviti se prirodi koja ga je prije oduševljavala. Želi ubiti tu tjeskobu, tu prazninu u sebi. „…želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.“ Tu počinju njegove suicidalne misli. Upoznaje slugu koji je izbačen s imanja. Zaljubio se u svoju gospodaricu i od tolike strasti želio biti s njom. I ona mu je dopustila, ali njegov brat ih je uhvatio i njega izbacio. I sada se ona udaje za drugog slugu. Ništa boljeg od njega. A ovaj je još uvijek voli. I nakon nekog vremena dopire vijest o hapšenju ubojice. Novi sluga, sadašnji gospodaričin muž biva ubijen. „Nitko nju neće imati, ona neće imati nikoga.“ Rijeci prije odlaska u zatvor. Koliko ljubav može čovjeka izluditi. Ali da li ga zbilja možemo kriviti?
Werther je bio izuzetan mladić. I svi bi ga trebali takvim smatrati. Umjetnik, slikar, koji od sve te ljepote nije mogao povuci niti jedan potez kistom, a nikad nije bio većim slikarom nego kada je stigao u gradić i vidio Lottu i prirodu koja je okružuje. On zaslužuje samo divljenje. I suosjećanje. Jer – „Moja se pamet pomućuje, već se osam dana ne umijem pribrati, oči su mi pune suza. Dobro mi nije nigdje i dobro mi je svagdje. Ništa ne želim, ništa ne zahtijevam. Bilo bi mi bolje da odem.“ Nemoj ići, dušo puna ljubavi, dušo puna boli! Znam da srce vise ne može osjećati, znam da polako odumire i gubi svoj ponos od tolike tuge. Znam da je ono jedini izvor svega – snage, blaženstva… ali i svega jada. „Ah, ono sto ja znam, može znati svatko – ali srce je samo moje.“
„Često bih si rasporio prsa i probušio mozak. Zato što jedno drugome možemo tako malo značiti.“ Tako malo. Zapravo nakon tolikog vremena jako puno i postaje tako malo. Nažalost. I on zna da je krivnja njegova. Jer upozorili su ga. I traži vjeru u boga. Zašto ga je ostavio… Boze, zašto si ga ostavio? Nije ga stid. Sto postaje Hamlet. I živi na granici biti-ne biti. Želi vrištati, želi izbaciti sve iz sebe, želi odrezati žilu, želi se izbosti trnjem, želi da bol prestane, jer ona je puno jača od fizičke. Tolika duhovna bol ne može se mjeriti s fizičkom. I on piše pismo. Kome drugome nego njoj. Jedinoj ljubavi, jedinoj boli. I ona će ga ubiti.
„Ljubav i vjernost, najljepši ljudski osjećaji, bijahu pretvoreni u nasilje i ubojstvo. Krupna stabla stajala su bez lisca i pokrivena injem…“ Ona mu govori da prestane tugovati, da pronađe drugu djevu koju će voljeti. Pa zar ne shvaća da to nije moguće? Zar ne shvaća da je sve dao njoj? Kako može biti toliko slijepa? Ne, ona to vidi, i zna. Ona je samo okrutna. (Ili barem u ovom trenutku ostavlja takav dojam) Osjećala je nešto u srcu. Osjećala je da ga možda neće vidjeti na Badnjak. Ali nije vjerovala instinktu. A on je platio sve dugove, darovao djeci poklone za Božić, i nastavio s pismom. I čitao joj Osijana. I kapale njene suze. I plakao je on u duši. Jer je mora napustiti. Ali bolest je zahvatila srce. Bliži se kraj. I pisma. A i buket je predugo čuvan.
„Priznat ćeš mi, smrtnom bolešću nazivamo onu bolest koja prirodu toliko napada da joj snage dijelom razdire, a dijelom ih tako onemogućuje da djeluju da priroda više ne može pomoći, da više nikakvom sretnom revolucijom ne može uspostaviti uobičajeni tijek života.“ Posudio je Albertove pištolje. Bože, Lotte ih je dirala, kakvog li blaženstva za njega. Napisao je posljednje rijeci na papir. Umire za nju, za njezinu sreću. Otkucava dvanaest sati. ZBOGOM. I buket se utopio u potoku.
„Ja, jesam samo putnik, hodočasnik po Zemlji! Zar ste vi nešto više?“
11.09.2006. | 19:46 | The verse in the rain... | 13 | Drum it all away... |