Marketing
Ti si ljubav.. Ona je u tebi.. Poslusaj sto... SAPCE...
Dnevnik jedne ljubavi
Zaljubiti se i biti sretan prava je sreća… I ljubav je jedan od najjačih osjećaja na svijetu. Ona može pružiti golemu radost, ali jad i razočaranje kakvo ne možete ni zamisliti. Zato je priča o Wertheru toliko lijepa, i toliko oduševljava.
Dolazeći u mali njemački gradić, ne sluteći ništa, na prvi pogled mladić se zaljubljuje u djevojku. Prekrasna li prizora. Miješanje osjećaja i začaranost. Nikada Werther nije vidio ljepše stvorenje. Upozorili su ga da je zauzeta, da ima zaručnika, ali srce ne bira. „… nikako drukčije ne možeš djelovati na svoje prijatelje nego da im pustiš njihovu radost i uvećaš im sreću tako sto u njoj uživaš skupa s njima…“ Smatrao se dobrim prijateljem. I to samo zato jer nije mogao biti ništa vise. Uživao je u njezinoj blizini. Njezina ljepota, dobrodušnost i nježnost privlače ga kao magnet. „Kako li to prožme sve moje žile kad moj prst nenadano dotakne njezin… Povučem se natrag kao od vatre, a neka me tajna sila opet vuče natrag…“ Zašto je ljubav tako okrutna? Zašto ne dopušta da dvoje ljudi koji se vole budu skupa? Toliki lijepi trenuci. Postao je i prijateljem njezina zaručnika. Tradicionalnog i časnog Alberta. Potpunom suprotnošću sebi, prosvjetitelju koji prihvaća nove ideje. Albert je smatrao da je samoubojstvo kukavičko. I jest, al zar ne smatrate da duševna bol može biti toliko puno jača od tjelesne? Zar ne možemo nesretnu opsesivnu ljubav smatrati smrtnom bolešću? Prijateljstvo je njihovo raslo iz dana u dan. Ljubav je počela kao bezopasna prehlada, koju je slijedilo povišenje temperature, nesnosna vrućina, gripa i grčenje mišića od tolike strasti i želje da je vidi. „A možeš li od nesretnika, čiji život zbog podmukle bolesti postupno odumire, možeš li od njega zahtijevati da bodežom odjednom okonča tu muku? Zar mu ta nevolja sto mu razdire snage u isti mah ne oduzima odvažnost da je se oslobodi?“
Albert je dobra osoba, smirena i nikada neće doživjeti život. I zato ga niti ne želim razumjeti. Werther je bio opijen ljubavlju, toliko nesretan, toliko očaran da jednostavno ne mogu da ga ne zavolim, da ga ne shvatim. „Što je našem srcu svijet bez ljubavi! Što je čarobni fenjer bez svjetla! Tek sto si unio malu svjetiljku, već na tvomu bijelomu zidu blistaju slike u svim bojama!“ Kojih li predivnih riječi.. Al zar nisu istinite? Zar vam se ne čini svijet malo vedrijim, narančastijim kad ste zaljubljeni, kad volite? No, Werther je shvatio da smeta Lottinoj i Albertovoj ljubavi. Odlučio je otići. I raditi kao tajnik. „I nije li zapravo svejedno brojim li grašak ili leću? Sve se na svijetu naposljetku svede na nevažne stvari, a čovjek, koji se radi drugih muči, a da mu to nije vlastita strast, vlastita potreba, da to ne čini za novac ili čast, taj je budala.“ I tako se vratio. Jer nije mogao bez nje. Ali i jer su ga smatrali seljakom iz nižeg staleža. Kojih li predrasuda i nepravde. Tako inteligentan, savjestan i osjećajan mladić da je smatran seljakom? A sigurno je imao vise pameti od svih plemića zajedno…
„Ja tako hodam uza nj i berem usput cvijeće, vrlo ga pomno slažem u buket i – bacim u pokrajnji potok te gledam kako polako tone. „
Predivne li slike… sa tako puno značenja. Od početka kad je upoznao Lottu, slagao je njezinu ljepotu, lijepe riječi, dobra djela u buket, pomno ih sve čuvao da ga čine sretnim. A sada? „Onaj puni, topli osjećaj moga srca za živu prirodu, koji me preplavio tolikim miljem, koji mi je svijet uokolo učinio rajem, sada mi postaje nepodnošljivim mučiteljem, zlim duhom sto me svuda proganja.“ Prekrasna ljubav i prijateljstvo polako prerastaju u opsesiju. Vise ne želi izaći iz kreveta i diviti se prirodi koja ga je prije oduševljavala. Želi ubiti tu tjeskobu, tu prazninu u sebi. „…želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.“ Tu počinju njegove suicidalne misli. Upoznaje slugu koji je izbačen s imanja. Zaljubio se u svoju gospodaricu i od tolike strasti želio biti s njom. I ona mu je dopustila, ali njegov brat ih je uhvatio i njega izbacio. I sada se ona udaje za drugog slugu. Ništa boljeg od njega. A ovaj je još uvijek voli. I nakon nekog vremena dopire vijest o hapšenju ubojice. Novi sluga, sadašnji gospodaričin muž biva ubijen. „Nitko nju neće imati, ona neće imati nikoga.“ Rijeci prije odlaska u zatvor. Koliko ljubav može čovjeka izluditi. Ali da li ga zbilja možemo kriviti?
Werther je bio izuzetan mladić. I svi bi ga trebali takvim smatrati. Umjetnik, slikar, koji od sve te ljepote nije mogao povuci niti jedan potez kistom, a nikad nije bio većim slikarom nego kada je stigao u gradić i vidio Lottu i prirodu koja je okružuje. On zaslužuje samo divljenje. I suosjećanje. Jer – „Moja se pamet pomućuje, već se osam dana ne umijem pribrati, oči su mi pune suza. Dobro mi nije nigdje i dobro mi je svagdje. Ništa ne želim, ništa ne zahtijevam. Bilo bi mi bolje da odem.“ Nemoj ići, dušo puna ljubavi, dušo puna boli! Znam da srce vise ne može osjećati, znam da polako odumire i gubi svoj ponos od tolike tuge. Znam da je ono jedini izvor svega – snage, blaženstva… ali i svega jada. „Ah, ono sto ja znam, može znati svatko – ali srce je samo moje.“
„Često bih si rasporio prsa i probušio mozak. Zato što jedno drugome možemo tako malo značiti.“ Tako malo. Zapravo nakon tolikog vremena jako puno i postaje tako malo. Nažalost. I on zna da je krivnja njegova. Jer upozorili su ga. I traži vjeru u boga. Zašto ga je ostavio… Boze, zašto si ga ostavio? Nije ga stid. Sto postaje Hamlet. I živi na granici biti-ne biti. Želi vrištati, želi izbaciti sve iz sebe, želi odrezati žilu, želi se izbosti trnjem, želi da bol prestane, jer ona je puno jača od fizičke. Tolika duhovna bol ne može se mjeriti s fizičkom. I on piše pismo. Kome drugome nego njoj. Jedinoj ljubavi, jedinoj boli. I ona će ga ubiti.
„Ljubav i vjernost, najljepši ljudski osjećaji, bijahu pretvoreni u nasilje i ubojstvo. Krupna stabla stajala su bez lisca i pokrivena injem…“ Ona mu govori da prestane tugovati, da pronađe drugu djevu koju će voljeti. Pa zar ne shvaća da to nije moguće? Zar ne shvaća da je sve dao njoj? Kako može biti toliko slijepa? Ne, ona to vidi, i zna. Ona je samo okrutna. (Ili barem u ovom trenutku ostavlja takav dojam) Osjećala je nešto u srcu. Osjećala je da ga možda neće vidjeti na Badnjak. Ali nije vjerovala instinktu. A on je platio sve dugove, darovao djeci poklone za Božić, i nastavio s pismom. I čitao joj Osijana. I kapale njene suze. I plakao je on u duši. Jer je mora napustiti. Ali bolest je zahvatila srce. Bliži se kraj. I pisma. A i buket je predugo čuvan.
„Priznat ćeš mi, smrtnom bolešću nazivamo onu bolest koja prirodu toliko napada da joj snage dijelom razdire, a dijelom ih tako onemogućuje da djeluju da priroda više ne može pomoći, da više nikakvom sretnom revolucijom ne može uspostaviti uobičajeni tijek života.“ Posudio je Albertove pištolje. Bože, Lotte ih je dirala, kakvog li blaženstva za njega. Napisao je posljednje rijeci na papir. Umire za nju, za njezinu sreću. Otkucava dvanaest sati. ZBOGOM. I buket se utopio u potoku.
„Ja, jesam samo putnik, hodočasnik po Zemlji! Zar ste vi nešto više?“
Post je objavljen 11.09.2006. u 19:46 sati.