petak, 22.09.2006.
moj grad...
Pozdrav, ljudi koji svraćate na ovo utočište mojih misli
Posljednjih dvanaest (12!!) dana sam bolesna. Dakle, prošla sam sve faze: od fizičke iscrpljenosti, totalne nezainteresiranosti za bilo što od glavobolje i temperature…
blabla, vađenje nalaza (mrzim kad me bodu iglom!), puno čaja (koji ne mogu više smisliti), antiobiotika, kapi. Ali kako ne volim razmaženke koji od jednog apćiha! traže operacijsku salu, recimo da sam sad ok i držite fige da ružni čaj, antiobiotici i ja pobijedimo upalu grla
Prije nego sam se razbolila, išla sam s prijateljem u Mostar. Prijatelj je, nazovimo ga Kiki, također bloger. Novopečeni. Ali pun entuzijazma. 
Dakle, evo mu reklamu, pa ako vas zanimaju misli brucoša komparativne književnosti, jednog od najduhovitijih i najinteligentnijih ljudi koje poznajem, svratite u njegov amsterdamcafe, i uz kavu i cigarete pročitajte šta ovaj always and forever (wannabe:)) intelektualac ima reći.
Dalje, nas dvoje dijelimo zajednička politička mišljenja, i zanima nas hrpa stvari zbog koje nas ostatak društva, kad pričamo o tim temama, gleda kao da pričamo kineski. i traže da se razmaknemo, i dok jedan dio društva priča o odjeći i sl., mi razglabamo o posljednjem broju Globusa. Zahvaljujem mu na pomoći oko ove mini fotoreportaže
Mostar je grad koji će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Grad u kojem sam rođena, grad u kojem sam živjela do rata. Grad koji se promijenio, ali kad u njemu vidim i osjetim ''ono nešto'' od starog Mostara, naježim se. Probudi u meni neku nostalgiju za djetinjstvom, za nekim bezbrižnim danima, za zelenim parkom, krugom naše obitelji u Jugi45 oko cijelog grada, ulici punoj djece svih imena i vjera, nostalgiju za nekim drugim svijetom.
Zadovoljna sam onime što sada imam, ali ne mogu da se ne pitam: što bi bilo da nije bilo rata? Što bi bilo drugačije u mom, samo mom ''malom'' životu?
Zato, evo jedne male priče za koju se i ne sjećam kad sam je napisala, i evo slika (nekad) mog Mostara…
Slike nisu od lijepih zgrada i parkova, slike su nečega što je nekad bilo lijepo, i nikad više neće biti isto...nekima od vas potpuno beznačajne i nezanimljive, ali važan dio mene...
Stari most...
Puno se toga promijenilo. Odrasla sam. Barem tako kažu. Više me mama ne drži za ruku kad hodam, više ne vidim samo kameni pod po kojem hodam, sad vidim i ogradu, ljude, a ako podignem glavu visoko vidim nebo i možda poneki oblak. Nisam se samo ja promijenila. Promijenio se i Stari most. Promijenio se i Mostar. Promijenili su se i oni ljudi oko mene. SVE je drukčije. Možda se stvarno jednom dogodila ona slika koje se ''sjećam'', možda je stvarno postojao taj ljetni dan kad sam hodala mostom… Možda je stvarno postojalo vrijeme kad sam Mostar mogla nazvati svojim gradom, vrijeme u kojem sam bila premalena da bih o tome mislila… Grad se promijenio, više i ne živim u njemu, već u njegovoj okolini. Više nisam sigurna da ga mogu nazvati svojim. Njegov simbol, Stari most, bio je srušen, pa opet sagrađen. Srušen kao i životi mnogih ljudi toga grada. Mnogih koji su prešli milijun koraka preko mosta. Mnogih koji to nikada više neće učiniti. Most je ponovno sagrađen, hoće li biti i njihovi životi? Teško, ljudska duša i srce slažu se teže od kamena, teže se od kamena vraćaju na pravo mjesto… I uvijek će me Stari most podsjećati na Mostar kakav je bio nekad. Podsjećat će me na neki drugi život koji sam možda mogla živjeti u tom gradu prelazeći milijun i prvi korak… u crvenim cipelicama…
kažu da slika vrijedi tisuću riječi, ove sigurno jesu...
ruševine...sjećanje da nikad više ništa neće biti isto(kad su ljudi u pitanju, a ne politika)... želja da sam u krivu...
ruševine, ptica u letu i križ... slučajnost ili nešto više...?(barem tako želim vjerovati)
gimanzija Aleksa Šantić. da mi je bilo biti na jednom satu kad je moj tata išao u ovu školu...nazovimo je mojom nesuđenom školom:)
meni jedan od najdražih grafita, nakon kojeg je valjda i vlasnik balkona u prizemlju skužio da mu je ''đaba krečit'':) još da je autor bio mrvicu pismeniji...:)
petak, 08.09.2006.
totalno izgubljena inspiracija za naslov
Servus ljudi :)
Opet pred kompom i s dosta stvari o koijma mogu pisati, s dosta slika koje želim podijeliti s vama. Ali da ne bih miješala previše tema odjednom i sasvim izgubila nit, idem polako.
Dakle, protekla dva tjedna, bila sam u Njemačkoj. Iako nisam baš jako pedantna osoba i nisam sasvim organizirana, (sasvim? Bolji izraz je nikako. U Njemačku sam trebala poći u 4 ipo ujutro,a spremala sam se u 2 ujutro) Njemačka mi se sviđa baš zbog svoje pedantnosti i organiziranosti. Ugodna zemlja, ugodni ljudi. Postoje zakoni, građani ih se pridržavaju, i ima li išta jednostavnije? (Ima, osobe koje prijave korupciju proglasiti cinkarošima, kao da su otkrili da Ivica iz 8.c puši, a ne korumpiranog liječnika. Ali, o politici možda neki drugi put, ili bolje nikada, jer zašto pisati o nečemu što te automatski čini bijesnim i tjera na povraćanje? ). Dakle…
Bila sam u Ettlinegnu, malom gradu pokraj Karlsruhea, i oduševio me. Ima možda (ne držite me za riječ, samo nagađam, nisam imala vremena prebrojati sve stanovnike
) oko 15ak tisuća stanovnika. Mali grad, ali uređen u starijem stilu, puno zelenila, starih zgrada, ima sve: od trgovina do kafića. Potrefila sam na dane kad su imali svoj fest, koji me, da budem iskrena nije baš oduševio: kobasice (ili ti wurst), hektolitri pive i njemačke popjevke nisu baš moj način zabave. 
Bila sam i u Karlsruheu, koji je ipak malo veći grad, ali isto tako jako ugodan. U gradu ima sve, od dobrih klubova, kafića do knjižara (da moje poznavanje njemačkog nije ovako skromno, ne bih izlazila iz knjižare, a ovako se svelo na prelistavanje časopisa: barem slike mogu skužiti i na njemačkom), i veliki tržni centar: ECE. Super mjesto za šoping, dosta velik. I ako se nađete tamo, nemojte nakon šopinga zaobići trgovinu igračkama Niki u prizemlju gdje imaju mekane velike garniture na koje se slobodno možete izvaliti…
Zatim sam išla u Stuttgart, u biti u okolicu Stuttgarta (Bublingen i Sindelfingen) koji me, da budem iskrena, nisu baš očarali ljepotom. Nekako su sivi, i potpuno drugačiji od Karlsruhea ili Ettlingena koji su naprosto, ugodni. A u Stuttgart sam otišla baš kad je bila utakmica Irska- Njemačka, naravno , ne na utakmicu, već u pustošenje trgovina, i ulice su bile prepune pijanih Iraca u zelenim dresovima. I sad imam noćne more od jednog takvog koji je, (bez zelenog dresa! samo sa narančastim dlakavim poprsjem), iskočio pred mene i sestru sa : ''Hello, ladies!''
Stuttgart je ok, grad kao i svaki drugi veliki grad. Što se noćnih izlazaka tiče, ok je, iako nije baš lako ući u klubove. Naprosto, ako ne pašete čuvarima na vratima, možete zabavu potražiti negdje drugo. Mi smo uspjeli ući i u Amici, navodno mjesto gdje samo izlaze bogataši i nogometaši. Svi iskvarcani, stari, malo gej, i ne znaju se baš zabavit. Eto šta ti je lova….
I tako, malo po malo, došao je i dan odlaska. Kako moj rođak živi 20ak minuta od stuttgartskog aerodroma, a let je bio u 9:40, planirali smo krenuti u 8:20 da bi sve stigli na vrijeme. Alarm sam uredno navila u 7:15 ,iako sam u startu znala da od toga neće biti ništa. U 8: 15 rođak ulazi u sobu i pita jesmo li gotove. S jednim okom otvorenim gledam na sat i skačem iz kreveta. Brzinsko spremanje, utrpavanje posljednjih stvari (otišle s jednim, vratile se s dva kovčega) u sve moguće i nemoguće džepove.
Mali polo tresao se od brzine kojom smo vozili, i onda smo ko luđaci trčali aerodromom. I došli u zadnji tren da uzmemo karte i predamo prtljagu. (moš mislit da je na aerodromu ko u holivudskim filmovima). I onda Juriiiiš! na avion. Hm, to jest na red. Hm, moja sestra s tigrastim jastučićem pod rukom, ja čupave kose jurimo na kraj reda dok svi doslovno, blenu (najbolji mogući izraz) u nas. Kasnije smo pjevušile obradu Nelly Furtado : Everybody look at me, me, I walk in the plane you start screaming…
I tako, sad nekad ću stati, i idem se spremati za izlazak. Aa, poželila sam se izaći doma!
Btw: skinula sam fiksni aparatić za zube!!! :D
Kao što se ja i frendica zezamo: vidim svijet kroz nove zube
Večeras nosimo fotoaparat vani, pa se nemojte iznenaditi ako sljedećih dana na blogu osvanu čudne slike zuba iz svih kutova…
vlasnik ovog kafića, jedan od najbogatijih ljudi u gradu, umro je, hm, na pomalo bizaran način... ugušio se tijekom sado mazo ''tretmana''... eto vam trač iz njemačke...
mirni ettlingen...
...i užurbani stuttgart...
stuttgart noću...''elitni'' klub Amici... Uređenje je za plus pet, ekipa za -1...
i stuttgart ispod oblaka...:)
)
