Marketing
moj grad...
Pozdrav, ljudi koji svraćate na ovo utočište mojih misli
Posljednjih dvanaest (12!!) dana sam bolesna. Dakle, prošla sam sve faze: od fizičke iscrpljenosti, totalne nezainteresiranosti za bilo što od glavobolje i temperature…
blabla, vađenje nalaza (mrzim kad me bodu iglom!), puno čaja (koji ne mogu više smisliti), antiobiotika, kapi. Ali kako ne volim razmaženke koji od jednog apćiha! traže operacijsku salu, recimo da sam sad ok i držite fige da ružni čaj, antiobiotici i ja pobijedimo upalu grla
Prije nego sam se razbolila, išla sam s prijateljem u Mostar. Prijatelj je, nazovimo ga Kiki, također bloger. Novopečeni. Ali pun entuzijazma. 
Dakle, evo mu reklamu, pa ako vas zanimaju misli brucoša komparativne književnosti, jednog od najduhovitijih i najinteligentnijih ljudi koje poznajem, svratite u njegov amsterdamcafe, i uz kavu i cigarete pročitajte šta ovaj always and forever (wannabe:)) intelektualac ima reći.
Dalje, nas dvoje dijelimo zajednička politička mišljenja, i zanima nas hrpa stvari zbog koje nas ostatak društva, kad pričamo o tim temama, gleda kao da pričamo kineski. i traže da se razmaknemo, i dok jedan dio društva priča o odjeći i sl., mi razglabamo o posljednjem broju Globusa. Zahvaljujem mu na pomoći oko ove mini fotoreportaže
Mostar je grad koji će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Grad u kojem sam rođena, grad u kojem sam živjela do rata. Grad koji se promijenio, ali kad u njemu vidim i osjetim ''ono nešto'' od starog Mostara, naježim se. Probudi u meni neku nostalgiju za djetinjstvom, za nekim bezbrižnim danima, za zelenim parkom, krugom naše obitelji u Jugi45 oko cijelog grada, ulici punoj djece svih imena i vjera, nostalgiju za nekim drugim svijetom.
Zadovoljna sam onime što sada imam, ali ne mogu da se ne pitam: što bi bilo da nije bilo rata? Što bi bilo drugačije u mom, samo mom ''malom'' životu?
Zato, evo jedne male priče za koju se i ne sjećam kad sam je napisala, i evo slika (nekad) mog Mostara…
Slike nisu od lijepih zgrada i parkova, slike su nečega što je nekad bilo lijepo, i nikad više neće biti isto...nekima od vas potpuno beznačajne i nezanimljive, ali važan dio mene...
Stari most...
Puno se toga promijenilo. Odrasla sam. Barem tako kažu. Više me mama ne drži za ruku kad hodam, više ne vidim samo kameni pod po kojem hodam, sad vidim i ogradu, ljude, a ako podignem glavu visoko vidim nebo i možda poneki oblak. Nisam se samo ja promijenila. Promijenio se i Stari most. Promijenio se i Mostar. Promijenili su se i oni ljudi oko mene. SVE je drukčije. Možda se stvarno jednom dogodila ona slika koje se ''sjećam'', možda je stvarno postojao taj ljetni dan kad sam hodala mostom… Možda je stvarno postojalo vrijeme kad sam Mostar mogla nazvati svojim gradom, vrijeme u kojem sam bila premalena da bih o tome mislila… Grad se promijenio, više i ne živim u njemu, već u njegovoj okolini. Više nisam sigurna da ga mogu nazvati svojim. Njegov simbol, Stari most, bio je srušen, pa opet sagrađen. Srušen kao i životi mnogih ljudi toga grada. Mnogih koji su prešli milijun koraka preko mosta. Mnogih koji to nikada više neće učiniti. Most je ponovno sagrađen, hoće li biti i njihovi životi? Teško, ljudska duša i srce slažu se teže od kamena, teže se od kamena vraćaju na pravo mjesto… I uvijek će me Stari most podsjećati na Mostar kakav je bio nekad. Podsjećat će me na neki drugi život koji sam možda mogla živjeti u tom gradu prelazeći milijun i prvi korak… u crvenim cipelicama…
kažu da slika vrijedi tisuću riječi, ove sigurno jesu...
ruševine...sjećanje da nikad više ništa neće biti isto(kad su ljudi u pitanju, a ne politika)... želja da sam u krivu...
ruševine, ptica u letu i križ... slučajnost ili nešto više...?(barem tako želim vjerovati)
gimanzija Aleksa Šantić. da mi je bilo biti na jednom satu kad je moj tata išao u ovu školu...nazovimo je mojom nesuđenom školom:)
meni jedan od najdražih grafita, nakon kojeg je valjda i vlasnik balkona u prizemlju skužio da mu je ''đaba krečit'':) još da je autor bio mrvicu pismeniji...:)
Post je objavljen 22.09.2006. u 00:46 sati.