|
Imam neki napad emocija da bih najrađe poslala i tipkovnicu i miša kvragu pa se pošteno iscmizdrila za stolom koji mi je pun prašine. Mrzim čistit svoju sobu.
Ne volim ništa. Uhvatilo me. Nije pms. Nije vrijeme. Slušam pjesmu koja me podsjeća na ovo ljeto. Tako mi je bilo dobro, a toga nisam bila svjesna. Stvarala sam neki oklop oko sebe. Oklop – koji jebeni naziv. Neznam kako da kažem, stvarala sam neki vrag oko sebe i ponašala se užasno, tjerala sam sve ljude, sve frendove nesvjesno. I to samo zato jer me bilo strah kako će biti kada se rastanemo. Neke od njih možda ne vidim kojih tri-četiri godine, a možda ih vidim i već druge. Možda ih više nikada ne vidim. To mi diže živce. Jer želim ih vidjeti. Ali oni su svi sada daleko od mene…čak u drugim zemljama. I tako sam žalosna zbog toga. A bilo nam je super, samo što se bojim da sam im svima pokvarila odmor. A zasigurno više nikada, nikada nećemo biti u takvoj postavi. Netko će otići, netko neće doći, a neki će tamo ostati sami. Ekipa se raspala. Nismo mi krivi. Krivo je odrastanje i prolaznost života. Evo htjela sam objaviti jednu pjesmu. Odustala sam. Svejedno samo služi kao pismeni opis nečega tamo… Ma nečega što sam istresla iz te svoje lude glave pa što bude… Da, čudno je to jelda? Inače se činim veselom osobom. Ma i jesam vesela osoba. Ali zbog te moje veselosti vjerujem da su i drugi veseli. Vjerujem da ih neću povrijediti, vjerujem da ih neću razočarati. A kada su oni lošeg raspoloženja sebe okrivljavam. Vrijeme je da prestanem sa tim. Svatko je krojač svoje sreće. Ali ne mogu. Kriva sam za sve. Desilo se nešto. Kako da se ponašam kad shvatim da ona osoba za koju sam stekla dojam da obožava biti u mom društvu, zapravo me ne podnosi. Istina, dva različita svijeta smo, ali to nije neko debelo drvo na glupoj cesti pa da nam priječi da se zabavljamo. Sada se više ne želim pojaviti u njenoj okolini. Zašto ne mogu sve učiniti dobro? Ma ajde neka, ne sve ali bar nešto, malo veći dio. Pa da nemam takvih problema. Pa da ne razbijam svoju tikvu raznoraznim glupostima, od toga što ako sutra zaboravim kupiti mlijeko do toga što će biti ako se susretnemo pogledom ili što ako ponovno dobijem keca u dosje. Želim pobjeći od svega. Želim pauzu. Neka samo na manji period vremena prestanu sve dosadne obaveze, neka me samo malo puste na miru. Samo tjedan dana da nemam obaveza…samo tjedan dana odmora. To je sve što trebam. I malo, samo malo pažnje. Predug mi je ovaj post, ali moram nešto napisati. A trenutno su mi u mislima samo olujni oblaci i nevera nad Kvarnerom. Držao me neko vrijeme tako lijep osjećaj. Još kada je škola počela. Bilo mi je lijepo. Na licu mi se vidjela sreća. Ono, sve je bilo drukčije, a ja obožavam takve stvari. No sada sam se u svim tim stvarima samo razočarala. Nije došlo olakšanje, došla su tako neka teža vremena. Meni su sitnice dovoljne da me nakratko oraspolože. Znate kako mi je lijepo bilo kada sam vidjela npr. da me imate na favourite listi. Da znam, ovo je ionako samo internet, ali iza svakog bloga, potpisa i komentara krije se osoba, stvarna, koja sama odgovara za svoje postupke… ali ponekad je to tako teška obaveza. Evo, nisam sve istresla, ali ne želim više opterećivati server svojim sranjima o življenju. To je svejedno samo moje mišljenje. Ako ste pročitali ovaj dugi post, svaka vam čast. Možda ste se razočarali u meni nakon ovoga, ali niste jedini. Ostavite bar jedan komentar, ne zbog njihovog broja, nego da bih se bar zbog nečega oraspoložila…. Puno vas kizzam. Biti će boljih vremena a do tada…….. |