karizmatizam

VELEČASNI ZLATKO SUDAC:
STIGMATIZIRANI SVEĆENIK
Larry and Mary Sue Eck
Poziv nam je došao od Gig Cortese-a. U Hrvatskoj Katoličkoj crkvi Sv. Jeronima u Chicagu te se večeri održavao izvanredan događaj. Svećenik koji ima stigmu u obliku križa na čelu držao je trodnevni seminar. Također ima dar ozdravljenja. Možda bismo i mi mogli ići. Gig nas je često obavještavao o događajima u župi Sv.Jeronima, i mi smo uvijek išli ako je to bilo u našoj ljudskoj moći. Ali niti vijest od prije par godina o dolasku velečasnog Joze Zovka da blagoslovi novi kip Majke Božje Međugorske u Sv.Jeronimu, nije bila tako uzbudljiva. Naravno da ste prvi na koje smo pomislili vi, naši čitatelji, i kako vas uključiti u ovaj prekrasan događaj. “Gig, misliš li da bi mogli intervjuirati ovog svećenika?” Moram priznati da nismo smatrali da je to uopće moguće, ali smo morali pitati. “Nazvat ću odmah našeg župnika (Velečasni Jozo Grubišić) i pitati.” U par minuta dobili smo odgovor. Gigov glas je bio uzbuđen, kao što smo i mi bili kada smo čuli dobru vijest: “velečasni Jozo kaže da budete tamo danas u 4 popodne. Dobili ste zadnji sat slobodnog vremena velečasnog Suca”.Prvo smo nazvali Ala i Ann Megan, koordinatore pošte u časopisu. Annin rak se povukao u zadnjih 5 godina ali se nedavno ponovo pojavio. “Doći ćemo po vas u 3. Bit ćete s nama za vrijeme intervjua, a poslije ćemo zamoliti velečasnog da moli nad tobom Anna.”
Kako smo se približavali župnom dvoru, neki su ljudi u blizini izlazili iz auta. Smijali su se i činilo se da su dobri prijatelji. Slijedili su nas u župni dvor. Jedan mladi čovjek imao je posebno zapanjujuće oči, iako smo ga vidjeli samo u prolazu. Bio je obučen u neobičnu bijelu košulju i bijele hlače. Uskoro smo saznali da je upravo on velečasni Zlatko Sudac. Župnik, velečasni Jozo, nas je toplo dočekao i obavijestio nas da će velečasni Jozo Grbeš, suradnik u Sv.Jeronimu i dobar Zlatkov prijatelj, prevoditi razgovor. Prvo ime velečasnog Joe-a je također Jozo, ali je župljanima lakše kada ga zovu Joe. Čekajući par minuta početak intervjua pročitali smo kratak letak o velečasnom Sucu i saznali da je stigmu primio kada je bio na jednom molitvenom skupu. Bili smo dopraćeni do blagavaone, i nas šestero je sjelo oko stola. Pitali smo da li bi velečasni Zlatko prije intervjua molio nad Annom, ali je rekao da će poslije. I tako smo započeli:
I: Zašto si se odlučio postati svećenik?
Puno godina sam mislio o načinu na koji da ostvarim sebe kao potpunu osobu. Završio sam srednju školu za strojarskog tehničara. Tada sam počeo studirati filozofiju i psihologiju. Odlučio sam se premjestiti u sjemenište da idem za bogoslova za moju biskupiju. Govoriti o mom životnom pozivu znači zaroniti malo dublje u moje biće. Svaka se osoba zapitkuje koji je najbolji put da se u potpunosti ostvari. Na isti način sam razmišljao o tome kako se ja mogu predati u potpunosti. Duhovnost me uvijek uzbuđivala. Uvijek čitam duhovne knjige. Tada sam jednostavno odlučio i to je bio konačni korak povjerenja prema Bogu. Vidio sam da me rad s ljudima, s bolesnima, s onima na rubu čini sretnim i da ako budem živio na taj način neću nikada biti sam. Onaj koji živi za ljude prima puno od ljudi. To su značajne stvari koje su vječne. Jedan od glavnih razloga našeg postojanja na Zemlji je da budemo ljudi koji vole i koji žive za druge ljude. Danas je ovo jako potrebno. Ja sam mlad, ispred mene je život i moja budućnost, te molim Boga za milost, da imam srce za svako ljudsko biće, posebno za one koji su daleko-daleko od drugih ljudi, od Boga i od samih sebe.
I: Da li si odrastao sa roditeljima koji su katolici i da li im je bilo dopušteno prakticirati njihovu vjeru? Kako si upoznao Boga za vrijeme komunizma?
Moja obitelj je tradicionalna kršćanska obitelj. I točno ta tradicionalnost je za mnoge ljude prepreka do iskustva življenja. Dolazio bih u crkvu tješeći se da znam i volim Boga. Tada sam shvatio da to nije ljubav nego navika. Potom sam se upitao želim li biti osoba koja je voljena (od drugih) iz navike? Kako se Bog osjeća kada ga volimo iz navike!? Shvatio sam da je ljubav prema Bogu nešto što je živo i originalno, nešto ukorijenjeno u dubinama našeg bića, nešto što mijenja naš život i što nam daje moć nositi svjedočanstvo drugim ljudima. Voljeti Boga u sadašnjem trenutku, biti živ sada, ne u budućnosti ni u prošlosti, živjeti svaki korak onako kako Bog želi, biti Božji glasnik, to je nešto što se uvijek budilo u meni. Određena avantura za Boga. Bog je Otac svih ljudi koji žele objaviti Isusa Krista. Čovjek treba imati veliku dubinu duše da bi živio za svakoga, jer je i Bog živio za svakoga.
I: Koliko si bio star kada si otišao u svećenike?
Imao sam 22 godine.
I: Koliko si bio star kada si se zaredio?
Imao sam 27 godina. To je bilo prije godinu dana, 29.06.1998. na svetkovinu Sv.Petra i Pavla.
I: Da li si dio karizmatičkog pokreta?
Na Drugom Vatikanskom Koncilu, naša Crkva je odredila Crkvu kao institucionalnu i karizmatičnu. Problem je da mnogi karizmatičari žive izvan institucionalne crkve. Živimo u doba kada će naša zajednica sa našim biskupom i ljudima biti jedina garancija istine i ispravnih djelovanja svećenika i laika (zajedno). Ako je Bog meni dao određenu misiju, onda ne moram biti zabrinut za tu misiju. Ako Bog to želi, onda će On to učiniti kroz Crkvu i vođe Crkve. On će učiniti mogućim da ja živim svoju karizmu za dobro Crkve i svih ljudi. Ja sam samo jedan komadić u mozaiku. Bilo bi bolje za mene da nisam rođen ako privlačim pozornost na sebe, a ne na Isusa Krista. Stvarno, ovo je jedini pravi put služenja Bogu u idućem mileniju.
I: Koliko imaš braće i sestara?
Imam jednu sestru. Ona je udana i ima dvoje djece.
I: Kakvu vrstu molitvenog susreta si vodio kada ti je Bog dao stigmu?
To su tako novinari napisali. Ali ustvari to nije bio molitveni susret. To je bilo prijateljsko okupljanje u domu jedne obitelji. Kada govorim o svim ovim događajima koji su se tada dogodili, govorim sa ogromnim strahom od Gospodina zato što sam ja iskusio kako je sve to nedostižno meni samom. Mnogi su me ljudi pitali što mislim o svemu ovome i ja sam im rekao da žele znati nešto što ni ja sam ne znam. Isus Krist je rekao da će te ih po plodovima prepoznati. Ako ljudi dolaze na moje Mise i seminare i tamo dožive Boga i promjene živote, ako su mnogi bolesni ljudi izliječeni, ako se oni koji su u sukobu međusobno pomire, ako ljudi izbace sve svoje prljavštine pred Boga i traže mir u Bogu, ako se onima koji su tužni vraća nada, onda je to plod prema kojem moramo obraćati pozornost, a ne prema meni (ne obraćajte svoju pozornost na mene). Stalno naglašavam na seminarima ako ste došli radi mene, onda ste učinili pogrešku, ali ako ste došli radi Isusa Krista, onda ostanite. Moramo gledati na Davatelja, ne na dar. Iskusio sam sebe samog kao sandale koje Bog stavlja na sebe, po kojima će On gaziti tako da kroz njih (kroz sandale) On može doći do onih ljudi koje On namjerava dotaći. Dao mi Bog snage, tako da svojim životom mogu vjerno služiti Njemu, na čast.
I: Da li imaš bolove na svom čelu?
Ne boli me, osim kada sam u molitvi i onda osjećam kako pulsira. Na Prvi Petak i u određenim trenucima zna krvariti i oticati kao da plače.
I: Da li si redovnik ?
Ne, ja pripadam biskupiji Krk u Hrvatskoj.
I: Da li si blizak sa Blaženom Majkom?
Jako. Ona je moja ljubljena majka. Sve snage zla padaju pred njom. Čovjek se može njoj moliti samo čistim srcem i biti ću zahvalan na njenoj zaštiti do kraja života. Osobno sam se posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinu. Majka je istinita nježnija strana naše duhovnosti. U ovom tehničkom i grubom društvu, nedostaje nam majka nježnosti.
I: Da li si se predao Mariji kao dijete?
Ne do prije godinu dana.
I: Da li si bio bliz Mariji kao maleni dječak?
Zanimljiva je priča o mojoj majci. Kada je bila mlada djevojka, željela je biti časna u Misionarkama Milosrđa. Međutim u to vrijeme tražilo se da obitelj da određenu sumu novca tako da djevojka može ući u samostan. Moja baka, majka moje majke, je bila jako siromašna i nije bila u mogućnosti to učiniti. Tada se moja majka zavjetovala Mariji, našoj nebeskoj Majci, da će ako ona nije u mogućnosti to učiniti (postati časna), posvetiti Bogu sina ako joj ga Bog podari. Moja majka mi je ovo otkrila u trenutku kada sam joj rekao da želim biti svećenik. Nikad nisam znao ništa o tom njezinom zavjetu. U tom trenutku, kroz suze, ona mi je rekla o ovom zavjetu koji je učinila. Kroz ovo, mogu vidjeti da me zauzimanje Majke Božje štitilo.
I: Da li su ti majka i otac živi i gdje žive?
Da, oni žive na otoku Krku, isto mjesto iz kojeg dolazi Nadbiskup zagrebački. Moja je majka išla u školu sa Nadbiskupom zagrebačkim. U mojoj biskupiji je otprilike 70 svećenika. To je jedna od najmanjih biskupija u cijeloj Hrvatskoj.
I: Da li si bio u Međugorju?
Da, tri puta. To su bila nezaboravna iskustava. To je sveto mjesto molitve, tišine i razgovora.
I: Da li si bio svećenik kada si prvi puta išao u Međugorje?
Bio sam mali dječak kada sam prvi put išao tamo.
I: Da li si bio tamo od kada si postao svećenik?
Da.
I: Koja je najvažnija stvar koju si našao u Međugorju?
Poštenje. Da budem ljubitelj istine. Danas istina izaziva! Traži cijelu osobu. I Marija ne može da ne traži cijelog mene! Dajući sebe Mariji i Bogu, ne gubim sebe već se pronalazim. To je ono što nosim iz Međugorja. Poruku koju sam ja primio posebno - da imam povjerenje u Boga.
I: Da li su ti se Isus ili Marija ikad obratili?
Ne, nikada nisam imao viziju ili ukazanje ali imam razgovor srca. To je dar kada možeš dijagnosticirati ili čitati ljudska srca. Taj dar se kod mene manifestira kada sam u duhovnom razgovoru ili slušam ispovijed. Uvijek je dan kao pomoć osobi tako da se može izraziti i zaljubiti u Boga.
I: Da li je taj dar čitanja duša došao poslije stigme?
Prije fenomena stigmatizacije, imao sam darove, kao dar jezika, dar liječenja, dar savjeta, a s vremenom je također došao i dar spoznaje. Poslije stigmatizacije, dobio sam mnoge druge darove. Neki od ovih darova su me oduševili. Tako sam trebao neko vrijeme da se naviknem na to što se događalo. Ovim želim posebno ukazati na darove levitacije, bilokacije, nadahnuća i znanja o nadolazećim događajima – znanje o bliskoj budućnosti i posebno o opasnostima koje prethode.
I: Da li ti je dopušteno da govoriš o tome?
Želio bih pričekati dok prođe određeno vrijeme. U suradnji sam sa nekim stručnjacima – najvišim stručnjacima u svijetu. Želio bih da cijela stvar bude pažljivo promotrena s njihove strane. I dok Crkvene vlasti ne učine najavu glede ovih određenih fenomena, u mom srcu nisam siguran da li je dobro govoriti o ovim stvarima. Želim privući pažnju na Isusa Krista i bojim se da ovim stvarima možda privlačim pozornost na sebe. Ja sam grešnik. Od kada sam stigmatiziran, imam veliku potrebu za sakramentom ispovijedi. Za mene je isto kao i za sve ostale koji hodaju ovom Zemljom: da budem malen i da na taj način pripadam Bogu.
I: Govorio si o daru jezika. Da li je to dar jezika ili dar govora više jezika?
Ne, dar jezika ima dvije ili tri grupe. Jedna je da osoba nije nikada učila znani jezik ali je u mogućnosti govoriti taj jezik. Druga je da osoba može govoriti stari, zaboravljeni hebrejski, aramejski ili drugi stari semitski jezik. I treći dar je tzv. brbljanje kada osoba kroz Božju milost može govoriti tzv. anđeoski jezik. Ovaj dar se spominje u Svetom pismu. Moramo biti vrlo oprezni s ovim darom zato što zlodusi također mogu koristiti dar jezika. Jednom je bila grupa ljudi koji su molili u jezicima i to je snimljeno na kazetu.
Osoba koja je imala dar tumačenja jezika je shvatila da su sve to bila prokletstva-huljenja i psovke protiv Boga. Na Pedesetnicu, kada su apostoli govorili u različitim jezicima, jedan je govorio a svi ostali su razumjeli što govori. Kod nas, na našim molitvenim skupovima, često se dogodi da svi govore (u jezicima) i nitko ne razumije. Moje je iskustvo ovakvo: onaj koji ima dar jezika i osjeća čistoću u svom srcu, potrebu da slavi Boga sa ovim (darom), trebao bi moliti na glas. Ali ako u tom trenutku osoba koja ima dar razumijevanja jezika ne pristupi, onda taj dar u tom trenutku nije dan za izgradnju zajednice, nego za osobnu izgradnju te osobe. Tada preporučujem da ta osoba moli tiho za se. Svaki dar koji imamo nije dan za pojedinu osobu već za ostale, za zajednicu.
I: Možeš li nam reći nešto o svojoj bilokaciji?
To je vrlo zanimljiv dar koji se manifestira samo u trenutku kada drugi ljudi svjedoče o tome. Osoba (s darom), do zadnjeg trenutka nije sigurna, što se događa sa njom. Imate osjećaj da ste na jednom mjestu, ali vaše srce i duh žele biti negdje drugdje. Ovo se događa kada je osobi zabranjeno biti s Bogom, u molitvi, sa Svetim Sakramentom. Poslije slične zabrane koju sam iskusio, bilokacija se manifestirala sama.
I: Da li govoriš da ti nije bilo dopušteno biti blizu Bogu ali kada si bio bilociran da si otišao blizu Boga?
Bio sam s Bogom na jednom mjestu i na drugom, ali na drugom mjestu sam iskusio više u mom srcu i duhu nego u tijelu. Zanimljivo je da sam znao sve što se tamo događalo. Bio bi to sve pripisao svojoj mašti da mi nisu pristupili neki ljudi i sve potvrdili – šest ljudi koji su me vidjeli tjelesno. Sa jednim od njih sam se čak i rukovao.
I: Da li se to dogodilo u tvojoj biskupiji?
U isto vrijeme sam sa nekim mladim ljudima molio i meditirao…(Govorio je sa ocem Jozom i otac Jozo je rekao “Mladi ljudi su znali da je bio tamo-molio se sa njima. Na drugom mjestu – bila je crkva – i neki ljudi su ga vidjeli ispred crkve i oni su se rukovali sa njim, tako da su znali da je bio tamo.”)
I: Velečasni rekli ste na početku intervjua da vam je ovo prouzročilo veliki strah od Gospodina. Da li bi to objasnili?
Još ga jako osjećam. Bog je nešto nedostižno za svaku i sve misli o Njemu. On je nedostižan našim osjećajima, čak i stanju naših duša. Nemoguće je govoriti o Njemu. Jedini način komunikacije s Bogom je voljeti Ga. Moram utonuti u Boga tako da ja više ne postojim već Bog. Kada ovo učinim, ne gubim se – nalazim se u Bogu. Ovo mogu razumjeti samo oni ljudi koji vole Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Ako itko griješi, jedini uzrok svih grijeha je manjak ljubavi prema: Bogu, ljudskoj vrsti (ljudima) i samome sebi. To je uzrok svog zla. Ako bi ovo izranjavano čovječanstvo otkrilo formulu ljubavi, bezuvjetne ljubavi, ovaj život bi bio raj na Zemlji.
I: Da li ima nešto što te nismo pitali, a tebi je važno?
Želio bih vam reći nešto o vama, ali bez diktafona.
U tom trenutku smo prestali disati. Velečasni Zlatko se nasmiješio, pogledavao je u naše oči. Velečasni Jozo, nam je preveo što je Velečasni Zlatko rekao: “Vi ste vrlo iskreni. To je dobro. Ali vi ste ili uzbuđeni ili tužni. To nije dobro. Na taj način živite u prošlosti ili u budućnosti, a ne u sadašnjosti. Bog vas ne voli u prošlosti, a ni u budućnosti. On vas jedino voli upravo sada. Ako uvijek živite u prošlosti ili u budućnosti, vi nikada nećete iskusiti Boga”.
Onda je ustao i krenuo prema vratima. Rekao je Ani da on ide u svoju sobu po Blagoslovljeno ulje da joj može dati sakrament bolesničkog pomazanja. Kada se vratio, molio se nad Anom nekoliko minuta, tada ju je pomazao sa svetim uljem.
Ovo su bili jedni od najdubljih duhovnih sati našeg života.


TRENUCI GOVORA SA SEMINARA
Ana Vučić je prevodila tri večeri seminara. Svaka večer je završila sa Sv.misom.
Velečasni Zlatko je čitao iz Ivanovog evanđelja 15,1-26, a tada je govorio:
Na početku ovog seminara pozdravio bih sve vas i Božjom snagom želio bih posvjedočiti na temelju riječi koju smo (upravo) čuli.
Svećenik sam godinu dana. Govoriti o Bogu je uvijek bio veliki izazov za mene. U biti se osjećam nesposoban da to činim. Da li je uopće moguće govoriti o Bogu? Bog u svojoj veličini pokriva sve ljudske slabosti. On je veći od riječi kojima Ga možemo opisati. On nadilazi naše osjećaje, naš razum, naše čitavo biće. Ja vam ne mogu govoriti o Bogu. Mogu vam (samo) reći o svom doživljavanju Boga. Nitko ne može pričati o Bogu. Možemo samo govoriti o našim intimnim susretima s Bogom. I tako bih htio početi sa jednim svojim iskustvom:
Ovo se dogodilo prije dvije godine: studirao sam teologiju i pripremao sam se za svećenika. Pripremali su nas na takav način da smo mogli znati sve što nas čeka i kako djelovati u životu. I vjerujem da je to i bio slučaj do tog trenutka.
Bio je 5. mjesec. Bilo je jako vruće. Odlučio sam otići na piće. Otišao sam preko puta teološkog fakulteta zato što sam imao 15 minuta dok se ne zatvore vrata. I dok sam tako sjedio i pio piće prišao mi je alkoholičar. Zamolio me da li može sjesti pokraj mene. Rekao sam da, ponudio mu stolicu i sjeo je do mene. Malo poslije toga došao je i drugi alkoholičar i pitao istu stvar. Pristao sam da i on može sjesti. I tako u vrlo kratkom vremenu našao sam se okružen sa vrlo zanimljivim ljudima.
Bili su jako prljavi. Zaudarali su, ali me to nije smetalo. Interesantna stvar koju sam primijetio je gađenje ljudi koji su sjedili za stolovima oko nas. I tako malo po malo naš je razgovor počeo. Pitao sam odakle su došli i što rade u Zagrebu. Također sam ih pitao “Gdje ćete spavati večeras?” Na ovo moje posljednje pitanje jedan od njih dvojice mi je odgovorio točno ovim riječima “Dođi i vidi.”
Teško je objasniti što osoba doživi u takvom trenutku. To su riječi Krista direktno njegovim apostolima – “Dođi i vidi.” U tom trenutku sam shvatio da ne mogu razumjeti dok ne otiđem sa njima i vidim. Pogledao sam smireno na sat i s još više mira shvatio sam da su vrata (fakulteta gdje je trebao spavati) zatvorili prije 20 minuta. Čak i da sam htio nisam se mogao vratiti snu. Prihvatio sam njihov poziv i otišao sam s njima. Otišli smo autobusom do zadnje stanice. Kada smo izašli, tiho su se okrenuli u smjeru male šume. Išli smo sve dublje i dublje u šumu. Bila je tiha noć, noć koju ću pamtiti do kraja života.
U daljini sam čuo glasove drugih ljudi i vrlo brzo našao sam se u njihovom smještaju (njihovom “domu”).
Tamo je bilo mnogo ljudi, mladi i stari, alkoholičari i ovisnici o drogi, prostitutke, ljudi bez ikakvih dokumenata, ljudi bez doma, izbjeglice i prognani, mnogi ljudi koji su ogorčeni životom.
Kada sam ih vidio pomislio sam - ovo nije mjesto za mene. Pomislio sam da sam lud. Što radim tamo? Dok sam mislio o ovome prišao mi je čovjek i počeo mi pričati svoj život, kako je kao mladić bio silovan mnogo puta, kako je bio u zatvoru zbog političkih razloga, i sada jedina stvar koja mu je preostala je boca.
On je završio svoju priču, onda mi je prišla jedna starija žena. Njezina djeca su je izbacila zato što je odbila liječenje ovisnosti o alkoholu. Kada je ona završila svoju priču, prišla mi je prostitutka. Kao mlađa bila je silovana. Njezin je život bio jako težak. Ona je završila i prišla je druga osoba. Svi su se izmjenjivali i dolazili k meni do 3 ujutro. I shvatio sam da ne moram ništa govoriti. Shvatio sam da jedina stvar koju ja trebam, je imati srce-srce dovoljno veliko za svaku osobu.
Sada sam shvatio što znači biti svećenik. Kada su svi zaspali ustao sam, polako se okrenuo i krenuo pješke prema doma. Imao sam razmišljati o puno toga. Moj cijeli život je bio građen na krivim uvjerenjima. Moj cio život, do tog trenutka, urušio se kao kuća od karata. Mislio sam da trebam biti dobar, da moram biti najbolji, da moram zadovoljiti svog biskupa, moje nadređene, moje profesore, moje roditelje i na kraju Boga. Zbog mog velikog truda da zadovoljim druge izgubio sam sebe. Čemu li sam bio rob? Čistim plahtama i četkicama za zube. Ovi ljudi nisu imali ništa, ali su imali više radosti i slobode u svojim srcima nego ja. Imali su mnoge stvari na kojima bi ljudi mogli biti zavidni. U tom trenutku sam se sramio sam sebe. Mislio sam da ću biti vrijedan raja. Mislio sam da svojim snagama mogu zaslužiti odlazak u nebo.
Mnogi su mi ljudi rekli “Možeš, moraš, moraš”! Onda sam shvatio da ja ne moram ništa činiti. Jedina stvar koju moram činiti je biti ljudsko biće. Samo na taj način mogu voljeti. Samo na taj način mogu biti slobodan. Sv.Pavao je rekao:“Ako predaš svoje tijelo i sva svoja imanja, a ljubavi nemaš, nemaš ništa.” Shvatio sam tada i polako sada shvaćam da je glavni problem za sve nas vjernike krivo razumijevanje vjere.
Što je vjera? Vjera je nesigurnost ali vi tražite sigurnost. Vaša uvjerenja vas vode do sigurnosti. Zašto su ljudi iznenađeni kada ne napreduju u vjeri? Vjera ide prema nesigurnosti. Svaki korak u praznoću je korak na dlan Božji, čak i kada ne znam kuda će me taj korak odvesti.
I tako, odbacite sva svoja uvjerenja o Bogu, odbacite sve svoje predodžbe o Bogu i drugim ljudima, o životu i o sebi. To je jedini način da dođete do istine. Pitam sam sebe i pitam vas: “Da li ja ikad živim u ovom trenutku? Da li ikad živim u ovom sadašnjem trenutku ?” Shvatio sam da je odgovor ne. Uvijek osjećam krivnju zbog prošlosti i u svom srcu nosim zabrinutost za budućnost. Istina je da ne živim u sadašnjem trenutku. Ali Bog je sadašnje iskustvo. Bog je nešto za iskusiti sada. Ti možeš uroniti u Njega samo u ovom sadašnjem trenutku.
Danas je svijet žedan Boga. Žedan je istine. Što je istina? Istina je nešto što zahtijeva cijelu osobu. Istina nas potiče i izaziva da se promijenimo. Ne ostavlja ljude pasivnima.
Tražite duhovnost. Znate li kako prepoznati koliko ste duhovni? Kada je iznos vaše duhovnosti jednak iznosu istine koju možete podnijeti o sebi bez da bježite, ovo je znak duboke duhovnosti. Tako se događa promjena srca. Jedino nas istina može osloboditi. Tada ćemo postati istinski obožavatelji Gospodina. Obožavat ćemo Gospodina u duhu i istini.


P R O P O V I J E D
Evanđelje govori o kucanju. Onome koji kuca, vrata su otvorena. Onome koji traži nalazi. Koliko dugo će Otac, onima koji traže Duha Svetoga, dati tog istog Duha Svetoga.
Kada sam bio dječak nisam vjerovao u Boga. Bio sam kršten i odgojen tradicionalno. Išao sam u crkvu, ali sam odlazio prazan. Nisam imao Boga. Nisam Ga osjećao. I nisam vjerovao. Mislio sam da su sve to laži, da je to (vjera) utopija, da je to manipulacija. Imao sam karakter pobunjenika. Na povratku iz vojske bio sam pozvan na seminar svećenika Emilijena Tardiffa. Seminar se održavao na stadionu u Ljubljani (glavni grad Slovenije). Tamo je bilo 20.000 ljudi. Ja sam sjedio na balkonu.
Otac Tardiff je rekao da je među bolesnima žena koja je izliječena, a imala je 20 godina paralizu. On je rekao da osjeća veliki elektricitet kroz njezino tijelo, toplinu, i da je Bog ozdravlja.
On je pozvao sve da mole za nju. Nakon kratke šutnje, on je ponovio “Gospođo, ozdravljeni ste. Ustanite iz svojih invalidskih kolica u ime Isusa Krista, i mahnite svojom maramicom kao znak da ste to vi.” Nitko se nije ustao. Nakon toga on je to ponovio, “Ti koja si izliječena, ustani i daj znak.” Ponovno se nitko nije ustao.
Ustao sam se i vrlo demonstrativno otišao sa skupa. Bio sam na balkonu tako da sam morao otići na nižu razinu da iziđem. Morao sam proći kroz 2 ili 3 reda bolesnika u invalidskim kolicima. Dok sam prolazio tuda, otac Tardiff je ponovio treći put “Ti koja si izliječena, u ime Boga, ustani i daj znak.” Onda je žena ustala. Bila je otprilike 10 metara daleko od mene – upravo tada sam došao do niže razine gdje su bili bolesni.
Vidio sam je. Njezine noge su bile mršave kao i ruke, mršave kao naš zglob. Od rođenja nikada nije stala na svoje noge. Dva su joj muškarca pomogla da se ustane. Sa suzama, uzbuđenjem i drhtanjem ona je jedva učinila korake prema mikrofonu. I tako se moj život još jednom srušio kao kuća od karata.
To ozdravljenje nije bilo za nju već za mene. Tjedan dana nakon toga nisam mogao ništa jesti. Nisam mogao pričati ni sa kim. Kada gradiš svoj život na “sigurnim uvjerenjima”, kulu od pijeska i tada netko povuče prostirač ispod tvojih nogu, ostane velika ruševina. To je bio početak mog novog života.
Nakon toga osjećao sam veliku potrebu za Duhom i ogroman nagon da idem u svećenstvo. Kada sam donio odluku (da postanem svećenik) donio sam čvrstu odluku u mom srcu da želim da me Bog cijelog pregazi, da me iskoristi. Želio sam se dati njemu potpuno, jer sam mislio da je On jedino značenje u ljudskom životu.
Nastavak u idućem izdanju…….
Velečasni Zlatko je rekao da je prva stigma koju ima testirana u Hrvatskoj, a onda od strane liječnika u Rimu. Rekao je da jedino kada je osjećao veliku bol u svojoj duši je kada su mu zašili stigmu. Rekao je kada su maknuli zavoje da su otkrili da se stigma zatvorila, ali se na vrhu ožiljka pojavila druga stigma u obliku križa.
Velečasni Zlatko Sudac je primio stigmu na čelu prošli svibanj, isti mjesec kada je blaženi Pio bio beatificiran.



LITANIJE PONIZNOSTI
Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!
Oče, nebeski Bože, smiluj se!
Isuse blaga i ponizna srca
Učini srca naša po srcu svome!
Od želje da budemo poštovani Od želje da budemo voljeni Od želje da budemo slavljeniOd želje da budemo hvaljeniOd želje da budemo voljeni više od drugih Od želje da nas pitaju za savjetOd želje da budemo priznati Od želje da budemo omiljeni Oslobodi nas Isuse!
Od straha da ne budemo poniženi Od straha da ne budemo prezreniOd straha da ne budemo prekoreniOd straha da ne budemo oklevetani Od straha da ne budemo zaboravljeniOd straha da ne budemo ismijani Od straha da ne budemo osumnjičeniOd straha da nam ne nanesu nepravdu Oslobodi nas Isuse!
Da drugi budu voljeni više od nasDa drugi budu poštovani više od nasDa drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po straniDa drugi budu hvaljeni, a mi neprimijećeniDa u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivatiDa drugi imaju prednost pred nama u svemu Da drugi postanu svetiji od nas, s time da mi postanemo sveti koliko možemo Isuse daj nam milosti da to želimo
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se Gospodine!
Pomolimo se:
Gospodine Isuse Kriste koji si rekao:”Ištite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“, daj nam molimo te Božansku svoju ljubav, da te srcem, ustima i djelima ljubimo i nikada te hvaliti ne prestanemo. Daj nam Gospodine, da se Tvoga svetoga imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.





Božji glasnik nakon 11. rujna
Fenomeni: Hrvatski svećenik Zlatko Sudac s krvavim križem na čelu postaje američki superstar
Piše Vjekoslav Krsnik, New York

Izvor: Slobodna Dalmacija, Split, 25. 5. 2002.
-------
Dvije mise u newyorškom Greenwich Villageu privukle su više od 4000 ljudi, u New Jerseyju morali su intervenirati vatrogasci jer se u crkvi okupilo više ljudi nego što je dopušteno, u crkvi sv. Anastazije oko 2000 vjernika četiri je sata prije mise na kiši čekalo Sudca...
Na oproštajnoj sv. misi u crkvi St. John the Baptist u Fairviewu, u New Jerseyju, preko puta newyorškog Manhattana, prošle nedjelje napunjenoj do posljednjeg mjesta, velečasni Zlatko Sudac, koji je dosad nedvojbeno pokazao svoje nadnaravne moći, svojom mirnom produhovljenom propovijedi o ljubavi prema Kristu i o ljubavi prema svomu bližnjemu toliko je impresionirao vjerničku masu da je na kraju dobio dugi pljesak. To nije bila misa kakve su bile njegove prve mise prije gotovo tri godine kad je prvi put stupio na američko tlo.



Njegovi nastupi u to doba bili su ograničeni na hrvatske katoličke župe na Manhattanu i u Astoriji, a trajali su i po nekoliko sati. Velečasni Sudac, odnosno kako američki tisak radi pravilna izgovora daje englesku fonetsku uputu “Soodots” da bi se pravilno izgovorilo njegovo prezime, u posljednjih je nekoliko mjeseci za boravka u Americi održao desetak misa, isključivo u župama na istočnoj obali, a u unutrašnjosti ne dalje od Chicaga. Njegova pojava i fenomen koji stvara među vjernicima probila je čvrstu medijsku blokadu američkih elektronskih i tiskanih sredstava priopćavanja koji nisu skloni Katoličkoj crkvi.

Sljednik sv. Franje Asiškog i padre Pia

To je posebice izraženo u posljednjih mjesec-dva, kad je američka katolička crkva izložena strahovitoj kampanji zbog otkrića pedofilije i homoseksualnih veza više svećenika u nekoliko američkih biskupija. Ta je kampanja, za koju upućeniji promatrači smatraju da je odgovor moćnoga židovskog lobija u Americi na Papinu podršku pravu Palestinaca na vlastitu državu i oštru kritiku Sharonove vojne avanture, dovela američku katoličku crkvu u jednu od najtežih kriza koju je morao rješavati sam papa Ivan Pavao Drugi, pozvavši američke kardinale na konzultacije u Vatikan.

U takvim okolnostima pojava jednog (ne)običnog svećenika, i to još iz Hrvatske, s dokazanim stigmatiziranim obilježjima, nije tema koju bi objeručke prihvatio, recimo, jedan New York Times. Međutim, ono što se dogođalo na njegovim misama u posljednjih nekoliko mjeseci jednostavno ne može proći nezapaženo, makar u manje utjecajnim medijima, kako elektronskim, tako i tiskanim. O Zlatku Sudcu i vjerničkoj masi koja je nahrupila u crkve gdje je bio najavljen njegov nastup izvijestili su tako neki lokalni televizijski kanali, ali još uvijek ni jedan komercijalni koji obuhvaća cijelu Ameriku. Pisali su i relativno visokonakladni newyorški tabloidi, poput Daily Newsa, a jedan od najopširnijih članaka pojavio se prije nekoliko dana u uglednom newyorškom tjedniku New York Magazine.



S podnaslovom “Misteriozni Sudac” newyorški magazin piše o stigmatiziranom velečasnom s otoka Krka kao pojavi koja u Katoličnoj crkvi ima svoje prethodnike, od sv. Franje Asiškog do padre Pija, koji su također bili obdareni stigmom i nadnaravnim svojstvima. Velečasni Sudac ne daje intervjue, a niti je dopušteno za vrijeme njegovih misa snimati fotografije, iako tu i tamo ipak zasvijetli neki blic. Zato je novinar New York magazina opširnu reportažu o fenomenu velečasnog Sudca temeljio na posjetu jednoj misi, razgovorima s vjernicima koji su joj nazočili i razgovoru s velečasnim Giordanom Belanicem koji je prevoditelj s hrvatskoga Sudčevih propovijedi što ih drži okupljenim vjernicima. Pisac Mark Jacobson navodi riječi crkvenih dužnosnika u New Yorku kako “ni jedna crkva sada nije dovoljno velika za velečasnog Sudca".

Novi povratak duhovnosti

Uistinu, u južnom dijelu Manhattana, u poznatom umjetničkom kvartu Greenwich Villageu dvije mise u crkvi Our Lady of Pompeii privukle su više od 4000 ljudi, dok su u Patersonu, New Jersey, morali intervenirati vatrogasci jer je u crkvi gdje je velečasni Sudac držao misu bilo više ljudi nego što je dopušteno. U crkvi sv. Anastazije oko 2000 vjernika četiri sata prije nego što je počela misa stajalo je na kiši u redu, nadajući se da će ući u crkvu, pa su zbog njezina malog kapaciteta bili premješteni u obližnju dvoranu, gdje je sv. misu prenosila televizija. Nešto slično bilo je nekoliko tjedana prije u Bronxu, gdje je po hladnu vremenu oko 300 ljudi na stepenicama crkve Bezgrješnog Začeća preko razglasa došlo čuti velečasnog Sudca.

Novinar newyorške revije, podsjećajući da je Katolička crkva u Americi uzdrmana najnovijim seksualnim skandalom, upozorava da je pojava “stigmatiziranog Sudca razlog za uzdržano slavlje”, ali s druge strane navodi izjave pojedinih vjernika s otvorenijim tumačenjima i pogledima na Sudčevu misiju. “Nije čudno da je Bog baš u ovom trenutku nakon neoapokaliptičnog napada od 11. rujna odlučio poslati svojega glasnika u liku velečasnog Sudca”, izjavila je novinaru Pat F., daktilografkinja u svojim četrdesetima, koja ga je došla čuti iz udaljenog Peekskila. “Cijeli svijet je u velikom neredu”, dodala je Pat koja je za sebe kazala da je bila uvijek dobra katolkinja, čak i u svome punk razdoblju. “Ljudi su zaluđeni materijalističkim pogledom na svijet koji im nudi televizija, bjesomučnom trkom za zaradom i relativističkim moralom”, kaže Pat F. i nadodaje da je teroristički napad prošle godine izmijenio sve. “Jedanaesti rujna jasno je ukazao da pop kultura i ostalo što uz nju ide nije dovoljno. Bushova verzija političkog dobra i zla dodala je više konfuzije. Bitka je zapravo izmedju Božje istine i ljudskih laži. To su istinske vrednote kakve nam donosi velečasni Sudac, koji nam ukazuje da spoznamo pravu istinu.”

Takvo razmišljanje u današnjoj Americi suočenoj s istinskom prijetnjom od novih terorističkih napada, sa saznanjem da je u novom svjetskom poretku koji neki opravdano nazivaju “novim svjetskim neredom” i Amerika na svojem tlu postala ranjiva, stvara novu klimu povratku duhovnosti u materijalističko i liberalističko američko društvo. To je trend koji se tek nazire, ali u koji se sasvim primjereno uklapa pojava stigmatiziranog velečasnog iz Hrvatske sa svojim propovijedima o ljubavi prema Kristu i prema bližnjemu, čuvajući se da sebe reklamira kao nešto izuzetno, bez obzira na to što je sa znakovima vjere sam po sebi izuzetan. I na posljednjoj sv. misi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Fairview, New Jersey, na njegovu čelu bio je flaster, a naravno, nisu se mogle vidjeti ni druge stigme. Uostalom, na jednoj od prethodnih misa velečasni Sudac je rekao okupljenom vjerničkom mnoštvu: “Nemojte gledati na dar, gledajte Onoga koji ga daje”, upozoravajući da svatko tko je došao na sv. misu radi njega, a ne radi Krista “čini veliku pogrešku”.

Prozirni lik koji lebdi

Međutim, fama o čudotvornom velečasnom iz Hrvatske s krvavim križem na čelu i drugim znakovima stigma po tijelu, kao i s drugim čudotvornim svojstvima u Americi koja je i dosad bila puna materijalističkih propovjednika učinila je svoje. U jednom od prvih nastupa prije dvije i pol godine u crkvi Most Precious Blood u Astoriji, dijelu Queensa, gdje živi velik broj hrvatskih iseljenika, jedan osobni prijatelj kojemu mogu vjerovati rekao mi je kako je nakon Sudčeve propovijedi na misi koja je s prekidom trajala više od tri sata osjetio olakšanje u svojoj kralježnici s kojom inače ima problema. Croatian American Times u broju od 19. listopada 1999. godine, napisao je da je nakon Sudčevih propovijedi jedna žena u Chicagu s bolesnim kukom prohodala, a da je u New Jerseyju kod jednog bolesnika na čudesan način izliječen karcinom. Tada je s oltara velečasni Sudac prepunoj crkvi rekao: “Osjećam da mnogi od vas misle da je riječ o manipulaciji. To je vaše mišljenje na koje imate pravo. Želim, međutim, ukazati na sljedeće. Prošlog tjedna za vrijeme duhovnog seminara u Chicagu dogodilo se ozdravljenje kod jedne žene. Kad je liječnik pogledao njezinu najnoviju snimku, rekao je da je to nemoguće. Radilo se o osobi koja u kuku nije imala hrskavice, pa je jedva, i to s bolovima, hodala. Ona sada normalno hoda i nema nikakvih bolova. Za tu ženu to nije manipulacija”.

U međuvremenu velečasni Sudac odbija davati intervjue, pa se njegovo poslanje vjerničkoj i široj javnosti koja ne može ostati indiferentna na njegovu pojavu kao novog, i to mladog stigmatiziranog svećenika prati kroz sv. mise kojima nazoči kroz reagiranje vjernika i pojave koje sve to skupa prate. Prošle godine veliko zanimanje pobudila je slika koja je uzeta za vrijeme jednog od njegovih nastupa u Chicagu. Na negativu je lik velečasnog Sudca bio proziran. Newyorška revija poziva se na jedan od rijetkih intervjua koji postoje na engleskom, a potječu iz doba neposredno nakon pojave stigme na njegovu tijelu. Velečasni Sudac je tada izjavio da je obdaren “darom lebdenja, sposobnošću da istodobno bude na dva različita mjesta, te da predviđa buduće događaje”.

Na oproštajnoj misi prošle nedjelje u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Fairviewu, New Jersey, gdje također živi velika zajednica američkih Hrvata, posebno iz Hrvatskog primorja i Dalmacije, velečasni Sudac uz pratnju crkvenog zbora i sastava gitarista svojim tihim smirujućim glasom na hrvatskom, i uz prijevod velečasnog Belanića, održao je propovijed kojom je pozvao na povratak i privrženost Kristu kao Spasitelju. Potom se u proredu uputio do kraja crkvene lađe s uzdignutom Euharistijom, zaustavljajući se u molitvi svakih nekoliko koraka pred vjernicima. Mnoštvo je uistinu bilo ganuto, neki su ljudi plakali, a kad se velečasni zajedno s pratnjom vratio do oltara, u jednom trenutku opuštanja, ali i priznanja, odjeknuo se pljesak.

Povratak u SAD

Ovih dana velečasni Sudac vraća se u svoju Betaniju, ali već ima rezerviranu kartu za povratak u Sjedinjene Države na jesen. Kao što je svaki njegov ponovni dolazak na novi kontinent pobuđivao veću pozornost, nema sumnje da će za oko 50 milijuna američkih katolika novi dolazak stigmatiziranog svećenika pobuditi nove nade u poruke koje on prenosi. Njegove poruke vraćanja Bogu i nalaženja Boga u vlastitom biću u doba kad je, kako je sam rekao u jednoj propovijedi, jaz između s jedne strane vrtoglavog napretka znanosti i tehnologije, a s druge strane ljudskih odnosa dostigao zabrinjavajuću razinu, imat će širi odjek od kruga jedne etničke zajednice kojoj po prirodi rođenja pripada”, napisao je u komentaru povodom njegova nastupa Croatian American Times u listopadu 1999. godine.
NAŠI BRANITELJI SU PREVARENI I DANAS SE OSJEĆAJU KAO DJECA BEZ RODITELJA

Razgovarao: _ZORAN VUKMAN_

Oko velečasnog Zlatka Suca, poznatog mladog karizmatskog svećenika,
stvaraju se mnoge fame, a jedna od najnovijih je i da krije generala
Antu Gotovinu. Takve nevjerojatne glasine prošire se brzinom svjetlosti,
kao i priče o čudesima i nadnaravnim darovima. Sva istina je u tome da
vlč. Sudac živi svoje poslanje, da nosi svoje stigme, da moli za mnoge
ljude i da prima mnoge koji mu dolaze i koji traže susret s Bogom. Kuća
za duhovne susrete Betanija, u malom mjestu (Ćunsko na Lošinju, iza
svojih zatvorenih škura ne krije nikakve velike tajne, niti generala
koji je tamo jednom bio, prije negoli je počela kalvarija njegova
progona. Ta kuća, bolje je reći, otkriva puno toga onima koji dođu
otvorena srca i koji traže susret s Isusom, čuda obraćenja srca najveća
su čuda, i ona se događaju. Zato, ako Betanija nešto krije, onda krije
duhovne i intimne drame, tuge, radosti i preobraženja mnogih
hodočasnika, a u zadnje vrijeme i sve više hrvatskih branitelja koji
naprosto vape za duhovnom pomoći. VIč. Zlatko im svima izlazi u susret i
mnogima je pomogao.
VIč. Zlatko Sudac obično ne daje intervjue, ali je za naš list pristao
na ekskluzivni razgovor. Susret se dogodio u Betaniji, točno četiri
godine nakon što je general Gotovina bio na duhovnom seminaru gdje se
sprijateljio s vlč. Zlatkom. Razgovarali smo o tomu, ali i o mnogim
drugim temama, o nadi za Hrvatsku, o vjeri, o Bogu, o njegovu slikarstvu
i obraćenju, o nadnaravnim darovima... Uz Zlatka su stalno njegovi
vjerni pomoćnici, prijatelji i pratitelji, Ivan Puljić, teolog koji
priprema postdiplomski na temu ekumenizma, i gospođica Lini, Hrvatica iz
Chicaga. I njima smo, kao i vlč. Zlatku, zahvalni na realizaciji ovoga
razgovora. Vlč. Sudac primio nas je s blagošću i vedrinom, nije se ni
moglo vidjeti da je iscrpljen dugim korizmenim postom. Kaže da se često
u noći budi i moli za ljude koje je susreo i koji zbog nečega posebno pate.
*
U jeku smo korizme u kojoj se teški križ nadvio nad naš narod. Kako Vi,
kao svećenik, proživljavate sve ove nepravde koje se događaju Hrvatskoj,
od pritisaka i ucjena do progona hrvatskih generala?*

Imam veliku nadu, uistinu veliku nadu za svoj hrvatski narod. Pogledajte
granice naše domovine, izgleda kao odgrizena jabuka, nagrizena sa svih
strana, kroz križ i patnju ona je opstala mimo svih pritisaka vremena.
Križ prethodi uskrsnuću, to je činjenica, i taj križ treba proživjeti.
Bog ima pravo kušati nas za naše dobro, no uza sve to, usuđujem se reći
da sada živimo puno teža vremena nego u vrijeme Domovinskog rata. Ne
predajmo se, ljudi moji, vi svi koji imate imalo Boga u sebi, već
zavapimo za mudrost potrebitu nam u ovom uistinu složenom vremenu.
/
*Europa koja nam se nudi? Ja je ne želim!*/

*Jesu li hrvatski katolici sebi nedovoljno posvijestili vlastitu
odgovornost za poslanje, budućnost nacije i Crkve? Što mislite o
slutnjama kako ovaj narod ima jedno naročito poslanje, ali mi se, poput
Jone, još uvijek oglušujemo? *

U Svetom pismu stoji: O, da ste barem vrući ili hladni, ali budući da
ste mlaki, dođe mi da vas ispljunem iz usta. Budimo jaki. Hrvatska je na
granici istoka i zapada, na ovim prostorima su se oduvijek događala
previranja i sučeljavanja kultura i religija. Nemojmo izgubiti svoj
identitet, već znajmo jasno zakoračili u ono što je pred nama. Hrvatski
je narod Božji narod. Oduvijek je bio uz Rim, uz Papu, i mnogi su naši
mučenici to posvjedočili i svojim životom poput bl. Alojzija Stepinca.
Ono Što nam ostaje kao zalog za budućnost je ostati uz Katoličku crkvu i
biti joj vjeran. Uvijek se iznova trebamo rađati, za Boga rađati, uvijek
iznova, da nas vodi silina Duha Svetoga. Daj, Bože, da Te svi ljudi ove
moje drage domovine dožive u svojim srcima!

*Zašto nas Europa tjera na sva poniženja da bi nas prihvatila, a
pripadamo tom civilizacijskom krugu? Zašto se Europa ponaša kao da ne
želi Hrvatsku? Trebamo li u Europsku uniju po svaku cijenu?*

Hrvatska je izazov Europi! A nama nema iskrenog i istinskog puta bez
Isusa Krista! Molim za ovaj narod i duboko sam uvjeren da ćemo kroz sve
križeve i patnje, doći do prosvjetljenja, da ćemo doći do ishodišta, do
Boga za koga živimo. Vjera je u srcu našega naroda, zato budimo dio
povijesti koja se stvara, budimo vjerodostojni u onome što Bog od nas
traži. Zaboravljamo da je Domovinski rat nosio u sebi nešto sveto, da je
završio tako kako je završio zbog tih razloga. Europa ili svetost...
takvu Europu kakva se nama nudi, ja ne želim!

*Kakvi su izazovi u tom smislu pred Hrvatskom, kakvi su izazovi pred
kršćanima?*

Mi se nemamo čega bojati, zaista se ne trebamo bojati! Zahvatimo duboko
u sebe, počnimo raditi, stvarati, budimo svoji, ne dajmo se, usuđujem se
reći da nama nije potrebna Europa! Mi možemo sami opstati, izgradimo
svoje dostojanstvo, ono što čini hrvatskog čovjeka hrvatskim čovjekom.
Izgradimo taj mentalitet samosvojnosti i stvari će biti puno jasnije.

/*Branitelji su divni i časni ljudi
*/
*Da, naći u sebi moralnu i duhovnu snagu. Kako da to dopre do svakog
srca, i do onih koji to ne razumiju i koji Boga odbacuju i koji će nas
proglasiti izolacionistima i ekstremistima? *

Ovaj narod traži korjenitu duhovnu obnovu! To znam iz vlastitog
iskustva, po ljudima koji mi svakodnevno dolaze. Oni traže temeljne
duhovne naputke za život! Ovaj narod želi Boga, u to sam se uvjerio.
Ponudimo mu Boga, zato ovdje i sada izričem apel našim svećenicima i
biskupima, da uistinu ponude Boga, živoga Krista, uskrsloga ovom narodu,
jer je toliko potrebit duhovnog vodstva i obnove!

*Svakodnevno Vam dolaze i hrvatski branitelji. Kakva su Vaša iskustva u
radu s njima? Oni posebno traže jednu duhovnu i moralnu potporu, jednu
toplu, ljudsku i prijateljsku gestu i razumijevanje.
*
Oni su duboko i ranjeni i ranjivi ljudi, duboko osjećajni. Oni su ljudi
koji su u Domovinskom ratu dali čitavog sebe. Osjećaju se frustriranima,
napadaju ih sa svih strana, kao da se trebaju sramiti što su bili
hrvatski branitelji. Osjećaju se zgaženima i poniženima u svom ljudskom
dostojanstvu. Duboko suosjećam s njima, branitelji su divni i časni
ljudi! Oni nisu kalkulirali ni s Bogom ni sa svojim životom, nego su se
posve predali obrani domovine. Treba im pomoći jer oni su sada
najugroženiji sloj hrvatskog društva!

*Kakvi su duhovni plodovi i koliko im pomažu duhovni seminari na koje
ovdje, na Lošinj, dolaze u sve većem hroju?*

U ovih nekoliko godina koliko radim s braniteljima, računa se da je njih
stotinjak odustalo od samoubojstva. To je velika stvar! Spasiti jedan
život, dati nadu jednom životu, velika je stvar! Kad uspiješ spasiti
jedan život, spasio si sve. Bože moj, ja Te molim za ove ljude koji mi
dolaze, da imam uvijek snage zagrliti ih, prihvatiti ih i dati im Tebe,
da dodirneš njihova srca! To su divni ljudi i ja ih volim!

*Kako doživljavate Haški sud, instituciju koja nam čini veliku nepravdu
i koja je stvorila takvo ozračje da se branitelje doživljava kao
potencijalne ratne zločince, dok se Domovinski rat namjerno gura u
potpuni zaborav? *

Haški sud prihvaćam kao instituciju međunarodne zajednice, mi ga ne
možemo negirati. Jesam za to da se osude zločini, tamo odlaze srpski
zločinci, jesam za to da se naša memorija očisti od svakog zla, ali se
sve to prejako okrenulo na našu stranu, Bojim se nekih stvarnosti koje
taj sud potpuno preokreće protiv nas, jer mi nismo napadali, mi smo se
branili. Očito je da Haški sud to ne uzima u obzir. Ono što mi je pri
srcu jest kako naši branitelji sve to doživljavaju, a doživljavaju kao
jednu veliku prijevaru, kao nešto stoje usmjereno protiv njih. Veliki je
jaz koji je takva institucija stvorila između hrvatskog društva i naših
branitelja koji se osjećaju odbačenima, kao djeca bez domovine, a to je
jako bolno! Haški sud se pretvorio u instituciju koja predvodi hajku na
hrvatski narod! U hajku na sve vrednote koje je Hrvatska branila!

*Što mislite, zašto je Bog dopustio takav križ ovom narodu? *

Bog nas kuša na sve načine, a to je još veća potvrda da smo mi Božji
narod! I neka se Bog proslavi u nama! On dopušta kušnje i dopušta
kojekakva previranja i traženja, i kad nam daje da patimo, onda je to za
neko naše buduće dobro, koje sada i ne moramo vidjeli. Bog nas želi
pročistiti i zato to dopušta. I neka Njemu bude slava, samo ga molim
ponizno da hrvatski narod doživi onaj pravi procvat, onaj pravi
blagoslov, ponizno ga molim!

/*Ako hrvatski narod ostane Božji, Bog će uvijek biti uz nas*
/
*Dajete nadu, vidim da ste uvjereni da iza svega ovoga dolazi svjetlo, i
napredak i priznanje za ovaj naš narod. Hoće li i svi nepravedno
optuženi i danas progonjeni doživjeti svoju moralnu satisfakciju i
rehabilitaciju?
*Uvijek se vraća ono što se čini drugome. Ne mogu sijati mržnju, a da mi
se ona ne vrati. Ako sijem dobro, ljubav, praštanje, mir i blagoslov,
sve će mi se to vratiti jednoga dana. Ako hrvatski narod ostane Božji, i
bude narod praštanja i mira, duboko sam uvjeren da će Bog biti uvijek uz
nas i dati nam svoj blagoslov za buduća vremena.

*Mediji su insinuirali oko Vašeg susreta s generalom Gotovinom koji se
dogodio prije četiri godine ovdje u Betaniji, u sklopu duhovnog
seminara. Kako je došlo do tih konstrukcija da je na kraju interveniralo
i Državno odvjetništvo i MUP koji Vas je zvao na obavijesni razgovor?
*
Usuđujem se reći da je danas pokrenuta hajka na Gotovinu. Traže ga na
sve strane, ispituju ljude. Da, on je bio ovdje u Betaniji, 17. ožujka
2001. godine na programu duhovne obnove. No, tada nije bilo nikakve
potjernice za njim. Ono što ja mogu reći za njega je činjenica da je
častan i moralan čovjek, da stoji iza svojih riječi i djela, i čudi me
kako se za takvim čovjekom može objaviti potjernica i poduzimati takva
hajka!
/
*Gotovina je divan čovjek*/

*Moglo bi se reći da se između vas tada razvilo jedno prijateljstvo i
duhovna bliskost.
*
Da, mi smo se tada zbližili, s Bogom i u Bogu zbližili, on je divan
čovjek i mogu reći sve najbolje o njemu. Ovo što on proživljava, težak
je križ. Nije mu lako. Ali neka se ne preda, neka bude jak, neka bude
pravi i neka ga Bog čuva, želim mu sve najbolje! I neka se ne preda
haškom sudu!

*Nose li generali Gotovina i Norac križ ovoga naroda, jesu li oni na
neki način, u duhovnom smislu, nositelji stigmi? Želi li nam preko
njihovih trpljenja Bog na nešto vrlo bitno skrenuti pozornost? *

Naravno, da. Ima jedna mudra izreka: ako izdaš jednoga čovjeka, izdao si
čitav narod. Kako mi je bolno gledati da se te dobre ljude, koji su bili
prvi u obrani domovine, sada tako osuđuje. Bolno je to gledati! I što
nam se to dogodilo, pa smo zaboravili Domovinski rat? Neka nam Bog svima
oprosti!

*Kako se Vi nosite sa svojim križem, u svom suobličenju s Isusovim
trpljenjem? Predstavljaju li Vam ljudske predodžbe o Vama poseban teret,
i njihova očekivanja čuda i rješenja preko noći za njihove probleme?
*
Istina je da me ljudi doživljavaju kao nekoga tko će im preko noći
riješiti sve probleme, a ja ih pozivam na obraćenje srca. Ja sam
svećenik, ništa više i ništa manje od toga. i tražim od ljudi da ljube
Boga. Oni koji se predaju Bogu, koji se potpuno stope s njime, ti ljudi
istinski dožive zahvat u svoje srce, to je činjenica, i u to sam se
uvjerio. Nosim se sa svojim stigmama, i samo Bog zna kako ih nosim! Ali
sam sretan, ne bih svoje svećeništvo dao ni za što na svijetu, niti svoj
životni put promijenio za neki drugi!

/*Ne bih mijenjao svoj poziv ni za što*/

*Ljudima pokušavate približiti Isusa i Njegovu osobu. Koliko ljudi uopće
shvaća da je Isus onaj koji iscjeljuje i preobražava, koji daje milost i
ljubav?*

Onaj tko zna ljubiti, zna i patiti. To su dva lica jedne te iste
stvarnosti. Malo je onih koji znaju istinski ljubiti jer moraju biti
spremni i na patnju. Čovjek se boji patnje i bježi od nje. Isus nas uči
ljubiti, posebno ljubiti čovjeka. Biti tu za čovjeka, i to je moja
snaga, Isus i ljubav za čovjeka.

*Kad ste prvi put doživjeli susret s Isusom, kad je On prvi put zahvatio
milosno u Vaš život?
*>
Točno prije deset godina, kad sam bio na duhovnom seminaru patera
Emilija Tardiffa u Ljubljani, tada se dogodilo nešto silovito u mom
srcu. Osjetio sam Boga. Dogodio se Bog u mome životu. Počeo sam
surađivati s Bogom i moliti, i ono što mi je davao kao natuknicu u moju
dušu, i što sam osjećao kao bitno, ja sam to i činio i živio, i On je
sve više rastao i događao se u mojoj nutrini. I evo, postadoh svećenik,
i ne bih mijenjao svoj život ni za jedan drugi.

*Hoćete li jednog dana svjedočiti o genezi svog obraćenja, hoćete li o
tome napisati knjigu?
*
Hoću, o tome sam već razmišljao. Rodila se ideja da napišem svoj
životopis, da napišem kako se sve to dogodilo. Mislim da bi ljude
zanimalo da kroz jednu takvu knjigu dožive životni put koji me doveo do
Boga. Osjećam da bi i neke od njih tako mogao dovesti do Boga.

*Koji su autori i duhovni pisci najviše utjecali na Vas? *

Na prvom mjestu Thomas Merton, zatim Anthony de Mello, pa mistici Ivan
od Križa i Tereza Avilska, potom sv. Augustin, a kasnije razna duhovna i
teološka literatura, Bultmann. Ratzinger, Baltasar...

*Vi ste i zanimljiv slikar. Ne samo da ste svećenik, nego i umjetnik.
Kad ste počeli otkrivati svoj likovni dar? Vaše nadahnuće je čisto
spiritualno, razvili ste jednu neobičnu likovnu poetiku.*

Slikao sam još kao dijete. Vrlo rano sam se počeo izražavati slikovno.
Kroz srednju školu počeo sam otkrivati prave umjetničke, likovne
poticaje i umijeće. Tada sam i upoznao svoju profesoricu Almu Dujmović
koja me prati i do današnjeg dana. Slika je nešto za mene impresivno,
nutarnje, a opet materijalno. Vidiš ono što osoba duboko duhovno
doživljava i proživljava. Zato volim slikati, dio sebe u materiji
očitovati. Volim na slici prikazati trenutak susreta s Bogom, trenutak
istine, tako se zove i moja prva izložba. Uhvatiti trenutak ljudskog
zanosa za Boga. Umjetnost je očitovanje duhovnosti, onoga što je duboko
u našim srcima. Umjetnost je komadić neba na zemlji. Ona je
materijalizacija onog stvarnog nutarnjeg, ona mora voditi Bogu, a ako to
ne čini, onda je u službi Zla.
/
*Križ na mome čelu*/

*Bližimo se Uskrsu, kako u duhovnom i tjelesnom smislu proživljavate
Isusovu muku?
*
Činjenica je da imam stigme, na rukama, nogama, na boku, i križ na čelu,
opečatilo me je to. Kada se u liturgijskom smislu događaju jaka vremena,
proživljavam ih na svoj specifičan način, kako se bliži Veliki tjedan
doživljavam i bol i patnju, težinu križa, o čemu ne bih sada ulazio u
detalje. A kad dođe Uskrs, i ja to proživljavam jer vjerujem u uskrsnuće
Isusovo, i srce mi je radosno što je naš Bog uskrsnuo!

*Je li stigma krvavog križa i znak upozorenja svijetu odmetnutom od Boga?
*
Ezekiel govori o stigmi križa na čelu, lako da se usuđujem reći: da,
možda je ovo neki predznak. Križ na čelu je križ, to nije bilo koji
znak, a Ezekiel o tome govori proročki, kao o predznaku nekih novih
vremena. Ljudi, došlo je vrijeme obraćenja! Obratite se Bogu i živite
Evanđelje!

*Koliko su Vam duhovno bliski veliki sveci koji su bili stigmatici poput
padre Pija i sv. Franje Asiškog, i doživljavate li ih kao svoje uzore i
zaštitnike?
*
Da, zaista ih doživljavam kao svece koji su uz mene. Križ na čelu sam
dobio uoči beatifikaci-je padre Pija, a stigme na rukama, nogama i boku,
uoči blagdana sv. Franje Asiškog u Lugano di Como. Da, te svece duboko
držim u svom srcu, pogotovo sam zaljubljen u sv. Franju Asiškog.

*Nedavno je umrla sestra Lucija, posljednja Gospina vidjelica iz Fatime.
Što mislite je li fatimsko proročanstvo posve ispunjeno?
*
Mislim da još nije, da će se stvari odčitavati u narednim vremenima, da
će se polako stavljati ljudima pred oči dubina i veličina tog proročanstva.

*Koliko Vam je važna pobožnosl prema Gospi? *

Dao sam zavjet Majci Božjoj i učinio posebnu posvetu Prečistom Srcu
Marijinu preko duhovnosti sv. Ljudevita Montfortskog. I mogu reći samo
ovo: Marija je naša suotkupiteljica, naša zaštitnica, naša zagovornica.
Ljubite Mariju jer ona je najbrži put do Isusa Krista!
/*
Neka mladi ovu našu Hrvatsku učine boljom*
/
*Što bi, u kontekstu svega ovoga, posebno još poručili mladim ljudima u
Hrvatskoj?
*
Neka se okupe i organiziraju, neka budu zajedno, i neka ovu našu
Hrvatsku učine boljom. Neka budu mudri i neka se bore za dobro domovine,
izvuku se iz letargije i malodušja. Mladi, budite mi mudri, na vama
stoji budućnost hrvatskoga naroda.

*Bili ste u Americi, tamo ste propovijedali. Kako ste je doživjeli u
duhovnom smislu? *

Ugodno su me iznenadili Amerikanci, tamo postoje župe u kojima se
danonoćno adorira pred Presvetim, što nisam primijetio u Hrvatskoj. To
je velik narod, pun kontradikcija, ali ono što sam vidio vezano uz
duhovnost i vjeru, tamo gdje sam bio, uvjerilo me kako su to ljudi
duboke vjere koji žele sve najbolje cijelome svijetu, a to što je
politika njihove Vlade takva kakva jest.. .i oni pate zbog toga...

*Globalno gledajući, rat u Iraku je loš znak. Ulazi li svijet u neko
apokaliptičko razdoblje ratova, terorizma i prirodnih katastrofa?*

Rat u Iraku je stvarno loš znak i svaki rat je loš znak. Amerika želi
glumiti svjetskog policajca i to će joj se vratiti na neki loš način,
Rekao bih, nema nikakve apokalipse. Bogu je stalo još milijarde ljudi
roditi na ovoj zemlji, i da se dogodi Bog u srcima milijarda ljudi. Ne
bih crno gledao na budućnost, ali svaki rat je tako bolan i ostavlja
duboke rane. Vjerujem da će biti sve više ljudi koji će duboko živjeti
mistiku, da će prodrijeti u fundament Kristova bivstva, da će živjeti
Boga u svojim srcima. I vjerujem da će Crkva u velikom svjetlu i dalje
nositi poruku i nadu za čovječanstvo.

*Uz Vas se vezuju i mnogi čudesni znakovi...
*
Mogu samo reći da se Bog i na taj način očitovao u mom životu. Uistinu,
dao mi je određene nadnaravne darove, kao prvo, stigme, zatim
bilokaciju, iluminaciju, levitaciju, što je potvrđeno... da, sve se to
dogodilo u mom životu.. .darovi čitanja srdaca, kardiognoza, darovi
jezika..., ali sve to služi Bogu, samo ako sam ja, kao onaj koji nosi te
darove, duboko ponizan pred Bogom i poslušan Katoličkoj crkvi...

/*Medicina ništa ne može reći o mojim stigmama, krvarenje se događa kada
dođu ljudi
s velikom patnjom
*/
*U rimskoj bolnici Gemeli ispitivali su Vaše stigme...
*
Dr. Simona Gotovac je posvjedočila o tome na televiziji, ona je bila
voditeljica cijelog tima koji me medicinski obrađivao u Gemeliju.
Utvrđeno je da su moje stigme takvog podrijetla da medicina ništa tu ne
može reći, da nije ni oboljenje tkiva, niti je izazvano mehanički, sve
su to ustanovili, jednostavno one postoje na slavu Božju.

*Kad se dogode krvarenja iz stigmi?*

Patnje znaju doći iznenada, primijetio sam da su učestale kad se
susrećem s ljudima koji mi dolaze s nekom velikom patnjom, tada osjećam
kao da za te ljude ponesem križ, za njih molim i trpim...

*Hvala Vam na ovome razgovoru. Sto biste, na kraju, poručili našim
čitateljima?*

Želim im poručiti da počnu od sebe samih graditi novoga čovjeka, da se
suoče sa sobom i istinom o sebi, da se počnu boriti, da budu jaki i mole
Boga za dobro ovoga naroda.

Welcome Parish RetreatsFr. Zlatko Sudac
Who is St. Jerome?
Kardinal Stepinac Way
Short History of Our Parish
Croatian Franciscan Custody
Statistics
Directions to St. Jerome
The Oldest Parishioner
Interview with Fr. Zlatko SudacINTRO Fr. Zlatko Sudac (pronounced "Sue-dots") was born on January 24, 1971. He is from the town of Vrbnik, on Krk island, in Croatia. He began studying for the priesthood in 1993, after completing his mandatory military service in the Yugoslav army. He was ordained a priest on June 29, 1998 and is a diocesan priest for the diocese of Krk, Croatia. Both of his parents are still alive. He has one sister, who is married and has three children. Fr. Sudac received the cross on his forehead in May 1999, on the Friday after the beatification of Padre Pio. After he received the cross, he was sent to the Gemelli Clinic in Rome to be investigated. The exhaustive investigation concluded that Fr. Sudac's cross was not of human origin, i.e. that it was formed in a way that medical science could not explain. Fr. Sudac received the stigmata on his wrists, feet and side on October 4, 2000, the feast day of St. Francis of Assisi, who was the first person in the history of the Church to receive the stigmata. Fr. Sudac currently works at the Bethany Retreat Center, which is located in the tiny village called Cunski (pronounced "Choon-skee"), on the island of Mali Losinj (pronounced "Molly Lawsheen"). This island is located in the northern Adriatic, just south of the port city of Rijeka, Croatia. This island was once part of the island Cres. In Roman times the two islands were separated at the isthmus city of Osor when a canal was dug. North and east of Losinj and Cres is the island of Krk, which gives its name to the local diocese. Mali Losinj has a population of about 6500. It dates back to at least the 12th century when about a dozen Croatian families went there from Hungary, taking refuge from the attacking Mongols. Today, Losinj is a very popular tourist site due to its beautiful island scenery, the pristine Adriatic sea, and its beautiful beaches. Fr. Sudac's primary messages are very simple ones: that love has to be the foundation of everything that we do, and if we live in love, then we live in God; that we must be open to the gifts of the Holy Spirit and the work of the Holy Spirit in our lives so that we can live the fullness of what God wants to give us; that we must die to ourselves completely so that God can fill us with Himself; that we must be completely normal people, who have our feet firmly planted on the ground, but ever aware that while we live in this world, we are not of it. This is just some of what Fr. Sudac's primary messages are. Fr. Sudac twice visited St. Jerome Parish (October 1999; January and February, 2001) What follows is his message in his own words.Q: Why did you decide to become a priest? For many years I thought about the way in which to actualize myself to the fullest as a person. I finished high school for mechanical engineering. Then I started to study philosophy and psychology. I decided to switch to the theological seminary to become a candidate for the priesthood for my diocese. To speak about my life's call means to dive a little deeper into my being, into my heart. Every person asks himself which is the way to most fully actualize himself. In the same way I thought about how I could surrender myself completely. Spirituality always excited me. I always read spiritual books. Then I simply decided and it was the final step towards trust in God. I saw that work with people, with the sick, with the marginalized makes me happy, and that if I live in that way, I would never be alone. The one who lives for people receives a great deal from people. These are the things of value which are eternal. One of the main reasons for our existence on earth is to be people who love and who live for other people. Today, this is very necessary. I am young. In front of me is life and my future, and I pray to God for the grace to have a heart for every human being, especially for those who are far away - far away from other people, from God, and from themselves.Q: Did you grow up with Catholic parents? Were they allowed to practice their faith and did the communist idea of no God affect you? How did you come to know God under communism? My family is a traditional Catholic family. And precisely that tradition is for many people a barrier to the experience of living. I would come to church comforting myself that I knew and loved God. Then I understood that that was not love but a habit. Then I asked myself if I would want to be a person who was loved (by others) out of habit. How does God feel when we love Him out of habit? Then I understood that love for God is something that is alive and original, something so deeply rooted in the depths of our being, something which changes our life, and which gives us the power to bear witness to other people. To love God in the present moment. To be alive now, not tomorrow or in the past. To live every step with God. It means to be God's messenger. That is something which has always awakened within me a certain adventure for God. God is the Father of all people who wish to proclaim Jesus Christ. One needs to have a great depth of spirit to live for everyone, because God died for everyone.Q: How old were you when you went to the priesthood? 22 years old.Q: How old were he when you were ordained? 27 years old. That was a year ago on June 29, 1998, on the feast of St. Peter and Paul . Q: Are you part of the Charismatic Movement? At the Second Vatican Council, our Church defined the Church as being institutional and charismatic. The problem is that many charismatics live outside the institutional church. We live in a time when our union with our bishops and the pope will be the only guarantee of true and correct actions of both priests and the laity. If God gave me a specific mission, then I don't have to be concerned about that mission. If God desires it, then He will do it through the Church and the Church’s leaders - He will make it possible that I live my charism for the good of the Church and all peoples. I am just one piece in the mosaic. And it would be better for me not to have been born if I were to draw attention to myself and not to Jesus Christ. Truly this is the only true way to serve God in the next millenium.Q: You were in the seminary for 4 or 5 years? Six yearsQ: How many brothers and sisters do you have? I have one sister. She is married and has 2 children. The Stigmata Q: What kind of prayer meeting were you leading when God gave you the Stigmata? That is how the newspapers wrote it. But in fact it wasn't a prayer meeting. It was a friendly get-together in one family's home. When I speak about all of those events which took place then, I speak with a tremendous fear of the Lord because I myself experienced how it all surpasses my very self. Many people have asked me what I think of all of this, and I tell them that they want to know something which I myself do not know. Jesus Christ said that by their fruits you will recognize them. If people come to my Masses and seminars and experience God there and change their lives, if many sick people are healed, if those in conflict with one another reconcile, if people throw out all of their filth before God and seek peace with God, if those in sorrow find hope returning, then that is the fruit to which we have to turn our attention, and not myself (i.e. do not turn your attention to me). I constantly announce at the seminars that if you have come there because of me, then you have made a mistake, but if you came because of Jesus Christ then stay. We must look at the giver, not the gift. I experience myself as sandals which God puts on and which he will tread upon so that through them (the sandals) He may come to those people whom He intends to reach. May God give me the strength so that with my life I may faithfully serve Him, to His honor.Q: Do you have pain in your forehead? It doesn't hurt me, except when I am in prayer, and then I feel it pulsing. On first Fridays and at certain times, it's known to bleed and leak as though it is crying.Q: Are you an Order priest? No, I belong to the diocese of Krk, in Croatia.The Blessed Mother Q: Are you close to the Blessed Mother? Very much. She is my beloved mother. All evil forces fall before her. One can pray to her only with a pure heart, and I will be grateful for her protection until the end of my life. Personally I have consecrated myself to the Immaculate Heart of Mary. The mother is truly the gentler side of our spirituality. In this technical and rough society, we are missing the mother of gentleness.Q: Did you dedicate yourself to Mary as a child? A year ago.Q: Were you close to Mary as a little boy? There is an interesting story about my mother. When she was a young girl, she wanted to be a nun with the Missionaries of Charity. But at that time, it was required that the family give a certain amount of money so that the girl could join the convent. My grandmother, that is, the mother of my mother, was very poor, and she was not able to do it. That is when my mother vowed to Mary, our heavenly Mother, that if she was not able to do it (i.e. become a nun), if God gave her a son, she would consecrate him to God. My mother acknowledged this to me only at the point when I told her that I wanted to be a priest. I never knew anything about this vow of hers. At that time, through tears, she told me about this vow she made. Through this I can see that the intercession of the Mother of God protected me.Q: Is your father alive and where do they live? Yes, they live on the island, Krk, the same place from which the archbishop of Zagreb comes. My mother went to school with the archbishop of Zagreb. In my diocese there are about 70 priests. It is one of the smallest dioceses in all of Croatia.Q: Have you been to Medjugorje? Three times. Those were unforgettable experiences. It is a holy place of prayer, silence and conversion of heart.Q: Were you a priest when you first went to Medjugorje? I was very young, a young boy the first time. Q: Have you been there since you became a priest? Yes.Q: What is the most important thing you found in Medjugorje? Honesty. To be a lover of truth. Today truth provokes. It seeks the whole person. And Mary cannot but to ask for my entire self. Giving myself to Mary and to God, I do not lose myself, but I find myself. That is what I carry from Medjugorje. The message I received - especially have trust in God. 2,000 people attended Fr. Sudac's Retreat in Tinley Park, ILL, Feb. 2001 Gifts From God Q: Have Jesus or Mary ever spoken to you? No, I have never had a vision or an apparition, but I have a conversation of the heart. It is a gift of being able to diagnose or read people's hearts. That gift is manifested with me when I am in spiritual conversations or hearing confessions. It is always given as a help to the person so that he can express himself and fall in love with God.Q: Did that gift of reading souls come after the stigmata? Before the phenomenon of stigmatization, I had gifts like the gift of tongues, the gift of healing, the gift of counsel, and slowly the gift of knowledge came also. After the stigmatization, I received many other gifts. Some of these gifts overwhelmed me very much. And so I needed some time to get accustomed to what was happening. By this I refer specifically to the gifts of levitation, bilocation, illumination, and the knowledge of upcoming events - the knowledge about the near future, especially about future dangers.Q: Are you allowed to speak of those? I would like to wait until a certain time passes. I am in cooperation with some experts - the top experts in the world. I would like the whole thing, from their side to be well observed. And until the official Church makes an announcement regarding these certain phenomenon, in my heart I am not sure whether it is good to speak about these things. I want to draw attention to Jesus Christ, and I am afraid that with these things, I may be drawing attention to myself. I am a sinful man. Since the stigmatization, I have a tremendous need for the Sacrament of Confession. For me it is the same as for everyone else to walk this earth, to be little and in that way I will belong to God.Q: You spoke of the gift of languages, is it a gift of tongues or is it a gift of multiple languages? No, the gift of tongues have two or three groupings. One is that a person has never studied a known language but is able to speak that language. The second is that a person can speak old forgotten Hebrew, Aramaic or other old Semitic languages. And the third gift is the so-called babbling - when a person through the grace of God can speak the so-called angelic language. This gift is mentioned in Holy Scripture. We have to be very careful with this gift because evil spirits can also use this gift of tongues. Once there was a séance where people were praying in tongues, and these gifts of tongues were tape-recorded. A person who had the gift of understanding tongues, understood that those were all cursing, blasphemies and profane language against God. At Pentecost when the apostles spoke in various tongues, then one spoke and everyone understood. With us at our prayer meetings, it so often happens that everyone speaks (in tongues) and no one understands. My experience is this - the one who has the gift of tongues and feels purity in their heart and the need to praise God with this (gift), he should begin to pray out loud. But if in that moment, a person with the gift of understanding tongues does not come forward, then that gift, in that moment is not given for the building up of the community, but for the individual building up of that person. Then I recommend that that person pray quietly to himself. Every gift which we have is not given for the individual person but for others, for the community. I am at the service of the will of God.Q: Can you tell us about your bilocation? It's a very interesting gift, which is manifested only at the point when other people bear witness to it. The person (with this gift) up until the last moment is not certain what is happening with him. You have the feeling that you are at one place, but your heart and imagination wants to be somewhere else. This happens when the person is forbidden from being with God, with prayer, with the Blessed Sacrament. After a similar prohibition which I experienced, the bilocation manifested itself.Q: They would not let you close to God so when you bilocated you went close to God? I was with God at one place and the other, but the other place I experienced more in my heart and imagination than in my body. It's interesting that I knew everything that was happening there. I would have ascribed this all to my imagination had some people not come forward and confirmed it all - six people who saw me physically there. With one of these people I even shook hands.Q: This was at home in your diocese? At the same time I was with some young people praying and meditating. (Fr. Jozo's additional commentary) "and they knew he was there - he was praying with them. At the second place it was a church and some people saw him in front of the church and they shook his hand so they knew he was there."Q: Father Sudac, you said at the beginning of the interview that this has given you (tremendous) fear of the Lord. I still feel it very much. God is something which surpasses any and all thoughts about Him. He surpasses our feelings, and even the state of our souls. It is impossible to speak about Him. The only way to communicate with God is to love God. We have to sink into God so that I no longer exist but God does. When I do this I don't lose myself, but find myself in God. This can be understood only by those people who love God with all their heart, all their soul, and all their strength. If anyone sins, the only cause for all sins is the lack of love towards God and the lack of love for mankind and ourselves, that is the cause of all evils. If this wounded humanity would discover the formula of love, unconditional love, this life would be heaven on earth. During the Mass at St. Jerome's in Chicago.