Napisah prije šest godina

srijeda , 09.11.2022.

30/10/2016
SAMOZAVARAVANJE
Poznata sveučilišta iz cijelog svijeta su u potrazi za najtalentiranijim i snažno motiviranim učenicima iz Hrvatske. Jučer su bili u Zagrebu, danas u Splitu, sutra možda u Rijeci. To nam govori da najrazvijenije zemlje smatraju da hrvatska sveučilišta više ne obrazuju studente na razini koja je njima potrebna i da sami moraju odabrati i obrazovati odabrane. Do sada su uglavnom uzimali visoko obrazovane stručnjake bez da su prethodno ulagali u njihovo obrazovanje. Dugogodišnja stagnacija hrvatskih sveučilišta pa čak i zaostajanje u odnosu na ubrzani tehnološki razvoj, neobaziranje na globalizacijske procese u koje je ušla zemlja, izostajanje objektivnih standarda za izbor nastavnika i programskih sadržaja i petrificirana raspodjela upisnih kvota doveli su do srozavanja kvalitete i relevantnosti visokoškolskih ustanova. Na ovakve ocjene u pravilu reagiraju vodstva sveučilišta vehementno gurajući u prvi plan pojedinačne primjere izvrsnih istraživačkih grupa ne želeći vidjeti da su to izvrsne grupe uprkos a ne zbog postojećeg sustava. Kako je cijeli sustav postavljen tako da se promjene moraju inicirati i provesti iznutra jasno je da je nerealno očekivati da se tako nešto desi. Kritična masa onih koji bi to mogli i željeli učiniti davno je marginalizirana. U većini znanstveno-nastavničkih vijeća sjede ljudi koji se groze pomisli na objektivnu revalorizaciju njihovih vlastitih znanstvenih biografija.

Prvi korak prema promjeni u dobrom smjeru bio bi integracija sveučilišta ali i to je praktički onemogućeno zaključkom Ustavnog suda RH o tome da se autonomija sveučilišta automatski prenosi na njegove sastavnice, dakle pojedinačne fakultete. Taj zaključak je naravno odraz partikularnih interesa pravnih fakulteta čiji je utjecaj u Ustavnom sudu bio odlučujući. Pri tome treba kazati da je taj interes istovjetan sa interesima svih ostalih sastavnica sveučilišta. Ako tome dodamo da vodstva fakulteta, koja nota bene biraju sami fakulteti, nemaju praktički nikakvu kontrolu poslovanja (pa čak ni onu koju bi morala obavljati znanstveno nastavna vijeća jer su dekani u pravilu i predsjednici vijeća a dekani često sjede i u matičnim odborima a po funkciji i u senatima sveučilišta) ne treba čuditi da se često više vodi računa o privatnim interesima nego o interesima struke i institucije.

I kada se rijetko ali ipak tu i tamo pojave u javnosti kritički tekstovi naša sveučilišta izvuku neku listu u kojoj bolje stoje ove nego prošle godine, liste na kojima loše stoje ili uopće ne postoje proglase skoro pa međunarodnom zavjerom i potom zadovoljno trljaju ruke da su se još jednom dobro izvukli. A za to vrijeme sve mlađi ljudi odlaze iz zemlje ili na internetu listaju nastavne programe najboljih svjetskih sveučilišta.