četvrtak, 31.05.2007.
FU MANCHU - we must obey (album novi, jel...)
FU MANCHU – we must obey
Inače, Fu Manchu je kineska zločinačka siva eminencija iz romana engleskog pisca Sax Rohmera. Dakle, istočna verzija Dr. Evila koja je popušila koji dekagram opijuma viška i nema mačku kojom se igra već to čini sa nedužnim ljudskim životima – buahaha!
A što je sa bendom istog imena? Pitaš se Cijenjeni čitatelju™ već na počeku? Čime se on igra osim tvojim i mojim vremenom i mrežnim prometom te vrlo vjerojatno i strpljenjem?
Fu Manchu vuče korijene iz južne Kaliforinije i 1987. godine kada su četvero klinaca osnovali hardcore bend baš kada je on već bio umro. Black Flag su se raspali godinu ranije, a Nirvana je nastajala u embrionalnoj fazi zajedno sa Melvins i ostalim bendovima pod Sub Pop etiketom.
Ovaj album, orwellovskog naslova We must obey, deveti im je do sada i na disk je zapečeno dvanaest pjesama u trideset i devet minuta. Znači da su kratki što u posljednje vrijeme jako cijenim. Počeci u hardcore vodama ne znače nastavak istim, kroz devedesete su prošli u žeščoj rock fazi sa nešto metal strugotina u zvučnoj slici, a niti u novom mileniju se ništa značajno nije promijenilo – znači distorzirani riff, kratka forma, tekstovi o svačemu i ničemu te indie stav. Eh, da… imaju i jednu obradu, i to Moving in stereo od The Cars. Zanimljivija od njihove glazbe jest priča na koji su način snimili prvi album, a ta glasi otprilike ovako: bio je početak devedesetih i Nevermind je već izašao. Diskografi su strvinarski tražili slične bedove i nabasali na naše indie junake bez dobre stvari. Fu Manchu su dobili priliku da snime demo kojim bi pokazali da li su vrijedni major label albuma, ali oni su namjerno snimili loš demo i taj isti nezavisno izdali kao prvi album. Tako je začet proročanski nazvan No one rides for free.
Face. Face skroz jer da su izdali major label album trajali bi godinu dvije jer su loši, ovako kao indie ili sami svoji gazde mogu snimati loše albume koliko ih je volja i još raditi turneje po Europi. Zapravo, Scott Hill i ekipa nisu toliko loši koliko je žanr u kojem djeluju izrecikliran i izgengbengan sa svih strana i medija od MTV do Hit Depoa pokojnog.
A reciklaža, možda zdrava za prirodu, nije zdrava za uho.
