nedjelja, 21.05.2006.
RED HOT CHILI PEPPERS - stadium arcadium
Četiri godine nakon By The Way i sedam godina nagon super-uspješnog povratničkog albuma Californication (1999. godine), Peppersi su zakuhali 122 minute dugačak dvostruki album, prvi dupli u njihovoj karijeri.
U dvadeset i tri godine karijere Red Hot Chili Peppers dostigli su status najveće svjetske atrakcije alternativne glazbe iako, ruku na srce, u njihovom zvuku i pojavi nema više ništa alternativnog u originalnom značenju te riječi. Spoj funka ritam sekcije i rapa Anthonyja Kiedisa 1985. je bio revolucionaran, Faith No More su se tek formirali bez Mikea Pattona a tek za godinu dana će Aerosmith i Run-DMC snimiti Walk This Way. Crossover staza je bila samo njihova da po njoj sa čarapom na strateškom mjestu dostavljaju ubojiti paket zvan funk, fun & fucking.
Nitko nije sanjao da će ova vrsta crossovera otvoriti vrata nu-metalu i svakom klincu sa pirsom/tetovažom i gitarom te njegovom prijatelju sa vunenom kapom i gramofonom dati ideju za bend. Ustvari, to nije loše već pohvalno; loše je to što je svaki takav dobio ugovor kada je nu-metal postao vruć i tražen.
Druga stvar jest izdavanje dvostrukog albuma u današnje vrijeme kada je attention span (ili vrijeme držanja koncentracije) sve kraće i kraće a konzumenti glazbe bombardirani sa svih strana hiperprodukcijom i svim oblicima fast fooda u notnom zapisu.
Dvostruki album se obično izdaje iz razloga neobično velike inspiracije i naklonosti raznih muza (i/ili kreativnih narkotika) ili da se dopusti ostalim članovima u bendu da se okušaju u pisanju pjesama ili nekom drugom segmentu kreativnog stvaranja a ne samo sviranja ili da se jednostavno ispuni ugovorna obaveza prema izdavaču. I u koju kategoriju onda spada Stadium Arcadium sa svojih 28 pjesama, pitaš se Cijenjeni čitatelju?
Rekao bih 90% u prvu kategoriju te 10% u drugu jer album bi puno kompaktnije funkcionirao kao jednostruki kao što su The Clash naučili sa svojim trostrukim Sandinista i dvostrukim Combat Rock. Prvi disk je na tragu Californication i ugođajem i voklano i opet će dati tri – četiri rasna hita stadionskih razmjera koje će svi na koncertima pjevati sa repetiranim upaljačima na gotovs. Strip My Mind, Especially in Michigan i Stadium Arcadium samo su prijedlozi.
Drui disk je na tragu starijih stvari gdje John Frusciante nije pleo svoje melodije oko gitare ispod oltara velikom Jimi Hendrixu. Veća koncentracija na funk u ritam sekciji i Kiediesovo isprekidano pjevanje vračaju na početak kada je Antwan The Swan bio jedini bijeli MC uz Beastie Boyse.
Činjenica je da je album predug i da bi srezavanjem materijala povećao koncentraciju hitova po spirali audio CD-a ali je također činjenica da si Peppersi nakon 23 godine postojanja i otprilike isto toliko prodanih milijuna primjeraka mogu ovako nešto i konačno dopustiti.
Eh da, producent je Rick Rubin, svaka mu dala.
