srijeda, 22.03.2006.
PAUL ANKA - rock swings
Stari jarac Anka snimio je lounge verzije recentnih rock uspjesnica, kazete? I kako to sve zvuci, pitate se? Prije no sto vas unutarnji rock snob zavrti nosom, a gljivice u starkama izvrse kolektivni suicid od samog spomena rijeci Nirvana i swing u istoj recenici, odvojite malo vremena i saslusajte ovu napacenu apsolventsku dusu.
Paul Anka ne radi ovo zbog para. Paul Anka je snimio 124 albuma. Na pet razlicitih jezika. I k tome napisao My Way za Sinatru. Samo ovo posljednje je tantijemski razlog da mu i praunuke peru sise u Dom Perignonu koliko covjek novaca ima.
Paul Anka je ovo napravio zbog ljubavi prema zvuku big banda, valjda. Nije niti bitno. Covjek je snimio pola pjesama devedesetih (na koje se u originalu trgaju vratne arterije u dijabolicnom pogu) u swing varijantama sa big bandom (na koje se trgaju oni stapici za mjesanje martinija) a da pritom nije niti jednu unakazio i izoblicio vec izvukao iz konteksta vremena u kojem su nastale. Tu je veliku ulogu odigrao lucidni rearanzer imenom i prezimenom zvan Randy Kerber.
Vrlo slicne projekte radili su i Richard Cheese (bolesni um koji na klaviru svira Rage Against The Machine, Cypress Hill, System of a Down i Britney uz britke i politicki vrlo nekorektne komentare) te americka verzija Vatrogasaca; u narodu poznat kao Weird Al Yankovic sa svojim polka verzijama svega. Obicno kada slusam nesto i zatvorim oci, ne vidim nista jer da vidim nesto moglo bi me se optuziti za lizanje halucinogenih zaba, ali ovaj put tu je salon pun dima u kojem i Sinatra i Dean Martin i Anka u odjelima bare mladu i neduznu zensku celjad izmedu treceg i cetvrtog martinija. Od dama, a ne od gospode, naravno.
