utorak, 06.12.2005.
U tunelu usred mraka...
Ima nešto u nepravilnom zubalu. Joe Strummer, Shane McGowan is The Pouges i sada Billie Joe Armstrong na live albumu snimljenom u Velikoj Britaniji ove godine kao dio svjetske turneje.
Green Day iskočili su 1994. godine zajedno sa The Offspring i Rancid u eksploziji tzv. kalifornijskog punk-rocka dok je prava istina da je MTV-u trebalo nešto da zamjeni grunge pogođen udarcem od kojeg se nikada nije oporavio – samoubojstvom Kurta Donalda Cobaina. I tako je Dookie zajedno sa Smash ušao u nešto što se u svijetu medija naziva heavy rotation – svakodnevno i vrlo višekratno emitiranje spotova. Maltretiranje, rekli bi ostali.
Nakon Dookie uslijedili su albumi koji su tehnički možda i bili bolji ali po prodaji nisu nadmašili taj famozni majol-label debi... do prošle godine i izlaska American Idiota za koji pri zdravoj pameti mogu tvrditi da je najbolji punk album odmah poslije London Calling od prejebenih The Clash.
Posudba ikonografije u vidu odijela, kravata i zvijezde, mile, petokrake najbolje se vidi na drugom dijelu paketa; live DVD-u.
Četrnaest pjesama, sat i četrdeset minuta materijala, drugi gitarist i stage koji troši struje kao što discman troši one jeftine baterije iz trafike za pet kuna, podigle su punk-rock na stadionsku razinu i sve to pomalo liči na U2. Ali, cijenjeni čitatelju i/ili čitateljice samo sliči jer Green Day šište energiju kao da sviraju u najvećoj skvot rupi na Knežiji.
Možda su se prodali, možda su ostarjeli ali barem pokušavaju publiku potaknuti da malo mučnu svojom glavom i promisle; naravno ako vratne arterije prežive headbanganje a ostatak organizma preživi opaki pogo izašao iz pradomovine nogometa i tako mu neodvojivih huligana.
