Ide Zvoncica...
Ovdje...



Iskreno, pojma nema kad se vraca.

Salje Vam ogroman poljubac i zagrljaj...

Zvoncica je bila u Novalji...
Zvoncica Vam nece prepricavati kako je bilo jer nema smisla, znate Vi i sami Zvoncicu.
Zvoncica misli da se otrovala red-bull vodkama.
Zvoncici se spava, boli ju glava i ima gadnu mucninu. A nije trudna.
Zvoncica jedva ceka godisnji.

Neobicno zvuci rijec TATA ispred Tvoga imena…

Jako volim tu malu curicu staru nekoliko sati…
Samo zato sto je Tvoja.

Tvoja kcer…

Budi im dobar, maleni…

Vikend...

Spavali smo u najslađoj kucici na svijetu...



Jeli domacu, gustu juhu od gljiva sa puno vrhnja...
Njoke sa gulasom od divljaci...
Palacinke sa sumskim vocem i slagom...
Popili puno vina i rakija svih vrsta...



Setali oko jezera dok su se nad nama nadvijali celicno sivi oblaci, a zemlja je mirisala na kisu...



Nedjelju proveli uz rostilj, frizbi, puno smijeha i nekih starih, dobrih pjesama...





Na prekrasnoj rijeci...

Iskrades li se i Ti ponekad u snu?
Trcis li nepoznatim poljima i krades li tuđe tresnje?

Lebdis li ponekad na javi, potpuno udaljen od svijeta?
Mislis li o salici ruzicaste kave i o cokoladi od oblaka?
Grabis li prstima velike komade Sunca i trpas li ih pohlepno u usta?
Sjedis li musav i zaigran u zlatnom pjescaniku?
Vidis li zelene bubamare i ljubicaste lopoce?
Vrte li se Tvoji drveni konjici?
Svira li glazba na Tvom ringispilu?
Smijes li se glasno?
Vjerujes li u bajke?

Cini li Ti se da negdje postoji Nesto?
Da negdje postoji Netko?

Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?

Ima li ista ljepse od ljetne veceri provedene uz more, u drustvu Ljubavi i dragih Prijatelja, uz puno vina i tihe pjesme, kada prstima jedes skoljke i tocas kruh u njihov sug koji ti klizne niz bradu, a On te pogleda sa smjeskom i obrise svojom salvetom?
Ima li ista ljepse od lignji i oslica, od blitve na leso i rakije sa borovnicama, od mirisa bora, ljubicastog i narancastog sutona i kliktaja galebova?

Nema...
Nema nista ljepse.

Jer nakon svega, kada omamljena od vina i mirisa mora, trcis po plazi, a kozu preplanulu od sunca ti hlade kapi ljetnog pljuska, u daljini se vidi tvoj grad, a iznad tebe nebo saraju munje koje zazivaju oluju, ti vristis kroz suze i smijeh i mislis kako je zivot, unatoc svemu, prekrasan i kako si sretna sto si mlada i sto iza sebe imas toliko divnih sjecanja, a ispred sebe jos toliko toga lijepog cemu se mozes nadati i ka cemu mozes letjeti...
I jednostavno, u tom trenutku, ne postoji nista na ovome svijetu sto bi te ucinilo sretnijom...

U srijedu, 26. srpnja, 2006. moja nona je sklopila svoje umorne oci i zaspala...
Nece se nikada vise probuditi...
Sigurna sam da sada nekome drugom, negdje gore, pece kolace...
Sigurna sam da je spokojna...
Sretna...
Nasmijana...

Nonica, pocivaj u miru na nekom boljem mjestu...