Nakon pomnog razmisljanja shvatila sam da imam nesto predivno...
Nesto vrijedno i posebno...
Nesto sto necu zrtvovati zbog hira...
Shvatila sam da Njegove tople, smeđe oci vrijede vise od ijednih plavih...
Shvatila sam da je On taj...
Moj Netko...
S kojim zelim dalje...
S kojim zelim graditi svoje kule...
Ne one od karata, vec velike, cvrste, kamene kule koje odoljevaju vjetru i nemirima...

I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile...
Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

I zato cu 2006. docekati mirna...
Bez sumnje i straha...
S osmijehom na licu...
U Njegovom zagrljaju...
Glave naslonjene na Njegovo rame...
Udisuci poznati miris...
Miris Onog kojeg volim...

Gubi mi se iz glave!
Nestani mi iz misli!
Nema tu mjesta za tebe!
Tko ti je dopustio da remetis moje snove?!
Okreni se i otiđi sa mojih obala!
Ne rusi moje kule kao da su od karata!
Ostavi na miru moja zbonacana mora!
I rijeke koje sam ugurala u korita!

I ne, nije me briga sto si radio i gdje si bio svo ovo vrijeme!
I nije me briga sto si cijelo vrijeme na nekom dalekom moru mislio na mene!

Ostani tamo gdje te pamtim.
U jednom proljetnom poslijepodnevu...
Kada je sve mirisalo na jabuke i imalo okus meda...

Molim te, ne diraj se u moje ringispile...
Konacno sam ih podesila na pravu brzinu...

U petak sam bila vani s Mojom Najdrazom...
Popilo se puno...

Jako dobra zajebancija...
Ples...
Par losih uleta...
I odjeba...
Umiranje od smijeha...
Provod klasicno fantastican...
Zora...
Padanje u nesvijest na jastuk pored Njega uspavanog...

Subota...
Umiranje od glavobolje i mamurluka...
On je bio divan i cijeli dan me tetosio...

Nedjelja...

Tesko je opisati osjecaj adrenalina nekome tko nije probao...

Sretna sam...

Eh, moj Kiki...
Znala sam da cu ti jednom posvetiti post...
Samo nisam znala koji ce tome povod biti...
Odgađala sam to, jer ne znam kako tri godine ljubavi svesti na nekoliko recenica...

I jos uvijek ne znam sto napisati...
Jesam li te voljela?
Nesumnjivo...
Voljela sam tvoje zeleno-plave oci ludo...
Strastveno...

Jesi li ti volio mene?
Nesumnjivo...
Volio si moje oci, moje ruke, moj hod...

Voljeli smo se i previse...
Voljeli smo se posesivno...
Voljeli smo se kroz ljubomoru i nepovjerenje...
Vojeli smo se drsko, grubo, a precesto ljubav pokazivali uvredama i psovkama...

Je li moglo biti drugacije?
Moglo je...
Jesmo li zeljeli da bude drugacije?
Ocito nismo...

Proslo je dvije godine otkada sam te posljednji put poljubila, promrsila ti kosu i probudila se u nasem krevetu...
Dvije godine od kada smo poslali u nepovrat sve nase tadasnje snove i htjenja...
Tko je bio kriv?
Ma znam maleni sto ces reci...
Znam da mislis da je krivica kriz koji bih ja trebala nositi...
Ja ipak mislim malo drugacije...
Ali vise uistinu nije bitno...
Bili smo kriva kombinacija...

I unatoc svemu losem sto se dogodilo, jucer kada si nazvao i rekao da je trudna i da se zenis sjetila sam se samo dobrog...
Svih lijepih trenutaka...
Svih ljetovanja...
Svakog osmijeha...
Svake ludosti...
Svakog izlaska...
Svake jutarnje kave...
Svakog poljupca...

Uz tebe i nase tri godine sam odrasla iz klinke u zenu...

I zbog svega toga, kada sam jucer rekla: »Cestitam, drago mi je...» to sam i mislila najiskrenije i bez fige u srcu...
I govorim i sada...
Zelim vam puno, puno srece i najslađe dijete na svijetu...
Ako bude imao tvoje oci biti ce pravi mali zavodnik...

A mi?
Ma mi smo proslost...
Mi smo spomenik jednog vremena kada smo bili drugaciji ljudi...
Voljeli smo se njezno...
Voljeli smo se iskreno...
I bili kriva kombinacija...

Eh, moj Kiki...
Znala sam da cu ti jednom posvetiti post...
Samo nisam znala da ce povod tome biti tvoje vjencanje...

Ona mi je bila druga mama...
Mirna srca mogu reci da me odgajala..
Ona mi je radila najbolju juhicu na svijetu...
Ona mi je prala guzu kad sam bila mala...
Ona je voljela mene i Seku najvise na svijetu...
Ona je uvijek bila ta koja nas je branila kada je tata vikao na nas...
Ona mi je plela carape...
Ona je pekla kestene...
Njena koza je bila i ostala meka...
Ona je mirisala na «Soleu»...
Ona je uvijek bila jaka...
Najjaca...
Ona nam je radila krevet...
U Njenoj sobi se i danas nalazi figurica vuka koja me plasila kada sam bila curica...
Ona nam je kupila bajke H.C.Andersena....
Kod Nje je svakog 01. Sijecnja bio najbolji novogodisnji rucak...
Ona je uvijek drzala sve na okupu...

Ove godine nece biti rucka...
Ona vise nije jaka...
Ona mi pred ocima odlazi i tu vise nema povratka...
Njene nebeske oci polako se zatvaraju...
Ona vise ne moze kuhati najbolju juhicu...
Ni plesti...
Ni hodati...
Ni govoriti...

Neopisivo sam tuzna...
I molim da Ona sklopi svoje umorne oci i ode sto prije, u miru, bez borbe i patnje...

Nonica, volim te najnajnajvise na cijelom svijetu...
Falit ces mi uzasno...

Vikend...
Bila sam tu...

S Njim...
Setala...
Ljubila se...
Pila vino...
Jela domaci prsut, sir i masline...
Mazila se...
Dugi razgovori i puno smijeha...
Jutarnja kava u krevetu...
I dorucak...
Vruca cokolada...
Domaca pita od jabuka...
Miris kise i trave...
Lavez pasa u daljini...
Topla soba i meki jastuci...
Tijela isprepletena u zadovoljstvu...
Zagrljaji kroz san...
Zvuk Njegova glasa dok izgovara- «Volim te...»

Pamtit cu cijeli zivot...

Shvatila sam da prkos nije vrijedan toga da se narusi nesto prekrasno i iskreno...
Poslala sam «pisamce na displeju» i za uzvrat dobila jednu od najljepsih veceri u zivotu...
Koliko je ponekad malo potrebno da bismo usrecili druge...
Koliko malo truda i volje da bi nam se vratilo stostruko...
Polako, ucim, mlada sam...

Zelim se zahvaliti svima Vama, mojim dragim prijateljima, koji ste bili podrska kada mi je trebalo...
Posebno hvala NJOJ...
Koja ima razumijevanja za moje ludosti...
Koja me prati kroz ovo moje virtualno putovanje od samog pocetka...
Koja me unatoc tome sto sam znala da je velika, iznenadila svojom senzibilnoscu i osjecajem za drugog...
Koja mi je bliska unatoc cinjenici da nas dijele stotine kilometara i da se nikada nismo, a mozda ni necemo vidjeti...

Uzivajte ljudi, petak je, a za vikend svima zelim puno Sunca i topline...

Ponos je dobra stvar.
Ponos je vazan.
Covjek bez ponosa je kao slijepi vuk...
Srlja bezglavo u vlastitu propast...
Međutim, do koje granice?
Kada ponos postaje oholost i donosi vise stete nego koristi?

Zasto ako znam da sam kriva ne okrenem taj broj?
Zar mi je lakse ovako?
Nije.

I zasto sam onda tako bahata?
Nije nista kriv, bila sam nervozna, pokusao me umiriti, ali nisam Mu dozvolila...
Istresla sam na Njemu frustracije pokupljene putem...
I na kraju to glupo spustanje slusalice.
Zar bas uvijek moram spustiti slusalicu???

I zasto onda ne popustim?
Zasto ne prerastem inat malog dijeteta i ne nazovem?

I zasto i dok pisem sve ovo znam da cu se muciti, nervirati i pitati, a svejedno necu zvati?

Ma ponos je dobra stvar...