Jucer je vrijeme bilo prekrasno. Lijep, jesenji dan prepun boja i mirisa, a ja sam bila kod none i nakon rucka odlucila zapaliti u dvoristu da bih uhvatila zadnje zrake sunca koje je lagano klizilo prema Zapadu. Izasla sam, sjela na klupicu, pripalila i povukla dim... A onda mi je pogled pao na kucu prekoputa i stari, izlizani natpis na njenoj fasadi «PAULA + ANTE».

Slike su same pocele navirati... U ovom dvoristu sam odrasla, tu pod ovim ogromnim, starim borom sam prohodala... Odjednom sam cula djecji smijeh i vidjela hrpu zgoljavih klinki i klinaca kako igraju granicara, preskacu lastik, kredom crtaju polja za cip- cop, rade kucicu od granja, trce i kradu tresnje susjedu Ivanu. Vidjela sam jednu malu, tankih nogu i grbavih koljena u izlizanim djecjim hlacicama, naslonjenu na bor, kako zmiri i na glas broji- «5, 10, 15, 20...», a iz svakog grma i ispod stepenica provirivale su male, djecje glave, kose raskustrane od igre...
Do nogu mi se dokotrljala lopta, podigla sam je i dodala klincu sirokog osmijeha i toplih, smeđih ociju koji danas zivi u Zagrebu i ima klinca od nekih 5 koji je isti on...
Cula sam svoju malu seku koja sada ima 20 i neku, radi i zivi sa deckom, kako place jer je trcala za nama «velikima», pala i izgrebala koljeno...
Vozila sam biciklu, izvodila svoj «poznati» okret na rosulama i sjedila visoko gore na grani amule...
Bila sam kaubojka...
I Indijanka...
I uciteljica...
I prodavacica...
Mi curice radile smo kucice za mrave, a decki staze za autice...
Bili smo mali, a tako veliki u svojim zeljama, snovima i htjenjima...
I dok smo mi mastali i u «Oazi Naseg Djetinjstva» igrali rata, negdje drugdje je bijesnio jedan drugi, pravi rat u kojem su se «Veliki» igrali Indijanaca i kauboja... Ali to je tema za neki drugi post, ovaj je posvecen Slikama Mog Djetinjstva...

Negdje paralelno sa zavrsetkom «odraslog» rata i mi smo se sve manje igrali loptom, auticima i mravima, a sve vise se zanimali jedni za druge, klinci za klinke i klinke za klince...
Nismo vise sjedili na granama amule, vec blizu jedni drugima, na istoj ovoj klupici na kojoj sada sjedim, iz veceri u vecer igrajuci karte i pjevuseci neke drage pjesme, a prve su ljubavi dosle tiho, nezvane, same... Negdje iz tog razdoblja potjece i natpis «PAULA + ANTE»...

A sada?
Sada smo odrasli, svatko u svom zivotu i na svom putu, neki se i danas djecjom snagom zalijecu na vjetrenjace, neki drugi su «Vazni i Zreli», svi toliko razliciti, ali zauvijek imamo nas bor i nasu amulu, nase rosule i bicikle, prve djetinje poljupce i drage pjesme...
Nase djetinjstvo...
I ono nas, bez obzira na udaljenosti i razlike, uvijek veze...

Klinci s kraja 70-ih i pocetka 80-ih, moji kauboji i kaubojke...

Sjecam se one veceri kada ste prohodali...
Sjecam se i one veceri kada te zaprosio i plakao pred svima od srece sto si rekla "DA"...
Sjecam se i tebe kada si mi prvi put rekla da ga volis...
I da se malo bojis...
Eh, ludo moja, vidis da nije bilo mjesta strahu...
Vi ste jednostavno "Ono Pravo"...
Vidi se iz svakog pogleda...
Iz svakog pokreta...
Iz poljubaca...
Iz rijeci...

A vjencanje?
Bila si najljepsa mlada na svijetu...
Smijala se osmijehom Sunca...
Plesala cijelu noc...
A on te gledao i upijao tvoje pokrete kao da ih sprema u neku svoju malu riznicu sjecanja...

Mama ti je plakala...
I ja sam plakala...

Plakala sam od srece jer znam prepoznati ljude koji se vole iskreno, duboko i pravo...

Sretno Vam, dragi moji prijatelji...
Nazdravljam za neka buduca, zajednicka vremena...
Za neke buduce klince koji ce imati najbolju Mamu i najboljeg Tatu...
Za dva srca koja su pronasla mir u zajednistvu...