::ribafish - čovjek krnje jetre::

ponedjeljak, 25.08.2014.

Nakon Farosa, svjež kao rosa - deset godina kako sam preplivao najveći hrvatski maraton...

Tradicionalno međunarodno prvenstvo hrvatske u daljinskom plivanju na stazi od 16 kilometara, održano je kao i svake godine u Starom Gradu na otoku Hvaru. Kako sam trenutno ukupno četvrti u Cro-Cupu i nakon nekoliko razgovora čelnih ljudi više klubova dobio sam čast da se natječem na nečemu što mi je pred par godina izgledalo neosvojivo poput snimanja pornića, doktorata ili Porschea.

Smještaj u finim tihim apartmanima, pregled kod seksi doktorice (a ne ovi današnji), upoznavanje sa zvjerima koje plivaju ispod 4 sata i ostalim smrtnicima. Organiziran ručak koji propuštam gledajući rukomet. Oko 4 nas je organizator poveo na gledanje staze. Pozlilo mi je od valova. Mrzio sam ih. Valovi, prokleti valovi. Drugi dan kad sam okrenuo na osmom kilometru zazivao sam mile slatke valiće i Eola da me nakon savršene bonace do bove, u povratku poguraju po guzi. I poslušali su me!

Na izvlačenju zabavno, ali svečano i dostojanstveno. Stari Grad živi ovaj maraton. Više od svih ostalih gradova. Dan kad se pliva, posljednja subota u Kolovozu je doslovno u rangu praznika, i to je sjajan osjećaj. Trobi i Tompa me savjetuju da se obrijem, i prihvaćam izazov koji dovodi do dva izgubljena sata, tri strgane britvice i nepodnošljivog osjećaja da ste silovali mravlju kraljicu i sad vam se ekipa iz mravinjaka sveti (”Ti ćeš nama Elizabetu...”). Kad sam došao do nogu, odustajem.

Teško spavam jer me strah. 16.000 metara. 6000 više od Omiša gdje nisam mogao dić kriglu još pola sata nakon trke. Kladionica. Ostaje mi u mislima rečenica :”Sve je u glavi...” Polusan, buđenje u 6 i legendarni Tompa koji me napaja vitaminima, mineralima, energijom, čudesnim spojevima i, što je najvažnije - samopouzdanjem. Ne zaboravljam njegov tajni doručak - tijesto s ničim. Dođe mi da koknem onog masnog digića koji je pjevao do kasno u noć u obližnjoj konobi pod prozorom, pa da imam bolognese...

Pozdravljam se ili upoznajem s plivačima, Štef, Ines, pa Darija i trenerica Željka iz Herceg Novog koje nas zovu u Budvu na njihov maraton, Majcen, onaj favorit bez ruku koji izgleda kao da svira u Zabranjenom pušenju, Švabe, ma svi živi. A vazelin teče u potocima. Skačem s rive i počinjem najluđu avanturu života (osim one s dvije tajlandske maserke blizanke, ali to je ipak druga priča). More ulje, prate me dva lokalna genijalca - Anđelko i Jurica i stari frend te bivši cimer Maraska koji mi u pravilnim razmacima spravlja Tompin čarobni napitak i pruža u drhtavu ručicu.

Do bove na osmom kilometru pjesma. Prolaz 2.08.00. Urlam sucima u barci da mi daju pivu i da me čekaju za dva sata na cilju s gajbom Karlovačke. I onda pakao. Od bove do početka tihe uvale neko mrtvo more, struje, totalno si izgubljen. Ovisiš o volji velikog plavog tijela, i ako imaš sreće, hiti te na struju i pusti da odradiš još tu bijednu šesticu.

Pih, pa to je dužina Rovinja, tješim se. Maraska mi daje piti svakih 20 minuta i to smatram preplivanim kilometrom. Ali ide sve teže. Moram se sprejati onim kaj ti zamrzne mišić na minutu i to spašava (deep relief ili slično, zakon stvar). Divim se smeđoj meduzi koju sam spizdio čelom, sunčave zrake koje se obrušavaju okomito na crno more ispod mene podsjećaju me na makedonsku zastavu s mojog glavušom umjesto sunca. Spas nalazim u čokoladi i bananama.

Pjevušim glupe pjesmuljke tipa kad mandule procvitaju i ne mogu ih se riješiti. Bole me mandule od soli. Procvitale. Jezik mi je dupli. Nabubren i hrapav od soli kao prastara spužva u razredu. Da je barem bilo neko žensko u blizini da je zadovoljim oralkom, bilo bi joj bolje od labradora, sheng fuija i posavskog goniča zajedno!

Na četrnaestom, čujem ženski glas iza sebe. Doktorica u gliseru govori iz daljine ”Ajme vidi ga kako se vuče! Neće taj izdržat...” Psujem joj u sebi sve, od etike, morala, diplome pa do svega ostalog (to je kao da leukemičaru na prvom pregledu kažeš ”Stari, još malo pa si mrtav”), ali budi u meni takav vulkan prkosa i gnjeva da sprintam barem 160 metara, sasvim dovoljno do predzadnjeg rta i 1800 metara do cilja.

Alo. Pa to je duljina Jarunske lige. To isplivam bez pol frke! Lažem si i plutam gonjen snagom ušiju. Gledam parkirani hidrogliser. On gleda mene. Ne približava se. Pitam koje je vrijeme. Jurica iz barke kaže 4.45. znači, imam ga. Još 1000. Neki barba prolazi na vesla valjda vadit parangal i dere se - ”Požuri, nećeš uspit”. Spominjem mu par korijena familije i najmiliju unučicu koju bi nataknuo komadić po komadić na taj isti parangal i migoljim u ciljnu ravninu.

Opet si lažem. Ajde, crve, pa to ti je Poreč, kao da nikad nisi isplivao maraton. Jedva puzim tih zadnjih 700 metara i prolazim ispod zastavica. Organizator odmah uklanja zastavice, razglas i sve ostalo, a mene struja donosi do rive. Odma me love dva grča u butinama dok se pokušavam popeti, neko dijete mi stavlja lovorov vijenac na glavu, nepoznata curica mi pruža isosport, odbijam čaj, rukujem se s gradonačelnikom i nešto pričam s lokalnim redikulom, sve kroz maglu i nepovezano.

Čestitaju mi Zdena, Tompa, Ines i njena mama. Svi ostali se već razbježali. Prvi put sam sretan što nema klope nakon maratona jer ne bi mogao progutat ni borovu iglicu na lešo. Boli sve. Idem pišat u birc, ali ne nalazim pimpek koji se uvukao poput mini ogrca. Liježem u apartman i nemrem zaspat. Gledam u plafon do večere.

Pivica u “Gofu” i tužno gledanje Blanke. Kužim kako joj je jer je i mene viroza nedavno strgala ko stari večernjak. Druga pivica. Osmijeh. Idemo na defile. Pola grada se skupilo, zastave, himne, ja na postolju s jos 20 ljudi. Da nije Bosanac odustao, bio bih 100% zadnji u svakom pogledu, ovako samo 99%. Ipak, iako sam ukupno deseti, sebi sam prvi. Ako nešto stvarno hoćeš. To se onda i da napravit. Znači, mogu i prašinu obrisat!

Prekrasna najavljivačica vodi kroz program, odlazimo na večeru, dobijamo pehare, prepričavamo, liježemo, odlazimo. Prije nego što napustimo prekrasni Hvar, prisluškujemo razgovor jednog od naših najboljih plivača i oca trenera koji ga zapita: ”Nego, sine, hoćemo li ići na Poreč?” A sin odgovara: ”Tata, pun mi je kurac plivanja, ja bi jebo!”.

Odlazim s Osječkom frakcijom prema kontinentu. Poreč čeka...

All time lista hrvatskih plivača:

Oznake: Ribafish, plivanje, faros

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv