Pita me frendica oćul na Rembrandta.
Ja je odgovarah, srećo ne budali, bio Riba i u Albertini i Amsterdamu, čovjek je čudo, dapače, savršen, pogotovo onaj njegov zbunjeni brko trgovac s ustima u obliku slova o, ali – već sam vidio dvaput, imam i monografiju doma - fala, ko da jesam.
Par sati kasnije, iz prašinom obavijenog balkona vadim dvjestotinjak Alan Fordova.
Ne da mi se slagat po brojevima pa ih samo trpam na policu.
I naravno, na pod mi padne epizoda „Veliki zadatak“.
Saginjem se, a mozak automatski otvara folder – nepotrebni podaci.
Pa da...
U njemu mi je najjača fora od svih – ono kad na jednoj slici stoji banda cigana s nožem u zubima.
Na sljedećoj sceni Debeli Šef i još netko bježe, a noževi lete za njima.
I na jednom nožu – zubalo.
Pa sjednem i čitam i smijem se.
Jednom me prilikom DJ Seljo u napadu ko više zna o Alan Fordu propitao i osramotio.
Među pitanjima je bilo i koju onomatopeju proizvodi kap kiše kad padne na ruku Broja 1.
Uglavnom, na Rembrandta mi se ne da treći put, ali Alan Forda mogu bez frke listat i sto puta...
Licemjerno, al eto...
Uglavnom, divno je kopat po starim romanima, leksikonima, slikama.
Zapitam se nisam li premlad da kopam po povijesti, ali kad ima toliko toga...
Pa tako, što zbog čitanj, što zbog gledanja - kasnim s dovršetkom adaptacije, iako je danas stoti dan.
Nego, ima li tko ideju gdje da nabavim švedske ljestve visoke dva metra i vreću za boks, tj, kako da je učvrstim na porozni strop, fala.
----------------------------------------------------------
Dugo sam mislio da je najgroznija riječ na hrvatskom kad Bandić izgovori „Kaj“.
Ali onda su došle Olimpijske igre.
I onda smo slušali Vikija kako pokušava, Miću kako stenje, uzdiše, sere i vrijeđa, Blažićka kako probavlja i naočigled ekspandira, Milu na silu, Dragu kako ne zna kad treba povisit glas, Božu kako je on više i bolje rekorde napravio od svih njih i kako su svi glupi, te jednog, jedinog i jedinstvenog Juru Ožmečšlja.
Svaka čast čovjeku na elokventnosti i praćenju događaja, ali on šuška, fuflja, čučka, ćućka i ljuljka, a najgore od svega - mljacka.
Da mljacka – kao da u ustima ima ogromnu nerazgradivu šnitu maksi-mortadele koju želi progutat a nemre.
Ne rugam se ljudima s govornim manama, ali me smeta što takve forsiraju u javnim prijenosima na televitiji čiju pretplatu preskupo plaćam.
To je u rangu da zaposliš slijepog vrtlara, sisatu balerinu ili dimnjačara u kolicima.
Njegov je prijenos je prijenos ponavljanja jedne riječi ili sklopa ukrug.
Ali on sve naglasi kao da je trenutno počeo rat ili se žena spustila na Veneru.
Gola.
A ono četvrtfinale diska.
U biti, ti, nazovimo ih komentarima, su kao ona dječja igra kad ti kažeš jednu riječ, a onda neko mora ponovit tvoju i dodat još jednu pa ko prvi fula, npr.
„Jednog...“
„Jednog jutra...“
„Jednog jutra sam...“
„Krenuo...“
„Ahahahah, nisi ponovio sve prije toga – ispadaš“
Uglavnom, Jura će otprilike ovako:
„I Simonova se plasirala u finale!“
„U finale o kojem je sanjala“
„U finale u kojem je jedina Europljanka!“
„U finale u kojem joj neće biti lako...“
I tako ufinali još pet do osam puta, e ne bi li mi mislili da je to važno, a samo da skrene pažnju da se čovo loše pripremio i loše izražava i ne zna što bi reko.
Al bar ga Božo ovaj put nije ponižavao.
Previše...
Anyway, Jura je prilikom troskoka izgovorio ono što bi normalnom spikeru trebalo zvučati - „Lebedeva“.
Ali to je zvučalo tako odvratno ljigavo, vodenjikavo i blatno kao da žaba žvali žarulju.
Ili jako debeo i jako pijan čovjek riga prvi rig.
Onaj masni, puni, ogromni.
To se desilo dok sam pio cedevitu.
I to Jurino gnjecavo „Ljebljbljeva„ je razlog što više neću pit cedevitu jer će me uvijek podsjetiti na to...
Ko kad mi je osa upala u flašu, mamu joj...
Al ipak ne odustah od pive.
Ne znam.
Čovjek barata podacima, ali je dozlaboga teatralan i nerazumljiv.
Ali eto, kap u moru - bilo je jače od mene...
----------------------------------------------------------
Evo opet i mini kviza
Nagrada – slajo u zoološkom u nedjelju i razgla iz škotskog Aberdeena sljedeći tjedan!
1. Potražite gore u postu.
2. Koji stih pjeva Dujmić pjeva kad onom nesretnom Laptalu ((fino vlada brine za Hrvate) potone brod?
3. Riješite rebus, šifra „4-6“


APDEJT:
Nisam htio, nisam trebo,
U Tiu se zatHellebaut!
----------------------------------------------
Kaže mi čiko u jučerašnjem mejlu od fejsbuk tima – “Dragi Ribivoje, puno si slao poruka pa smo ti izbrisali profil.”
Ja kažem – “Ali perke? Pa bit i smisao vašeg sajta je da se šalje puno poruka i upoznaje puno ljudi!”
“Ne, ne zanima nas, jednom smo te upozorili, drugi put si prećero, nema te više, nema tvojih slika, podataka, ničega. Mrtav si, pa-pa.”
“Ali niste mi ništa rekli, ništa poslali, ničim upozorili, a i bio mi je rođo, isusatiboga, morao sam na sto čestitki odgovorit jer nisam palio kantu 20 dana.”
“Da, zato smo i posumnjali da si spemer jer si puno pisao i makli te zauvijek. To je naša zadnja, slobodan si, doviđenja.”
Potpis - Kieran, bez prezimena, neka funkcija u fejsbuku…
Majko isusova, težih li debila.
Ajde, bar sam u nečemu prvi – prvi Hrvat koji je izbačen s lica knjige.
Izbačen sa sajta za nalaženje starih i novih prijatelja i dopisivanje s njima iz jednostavnog razloga - jer je previše pisao.
Zapadnjačka inteligencija, djeca vam šmirglom grubim drkala, idioti…
Za sve koji se i dalje žele fejsbukirat, novi profil je Drkivoje Drkić, pa eto…
-------------------------------------------------------------
Sjetih se scene kad sam još radio kao spasilac na bazenu.
Jedan tip, ne baš bistriji je trebao skinut jumf - komad je dolazio te večeri kod njega u stan.
Tri dana prije toga je bio lud.
Na dan d smo ga pitali jel bacio koju drkicu ovih dana.
On je odgovorio da nije cijeli tjedan jer se koncentrira na umokac.
Mi ga odgovarsmo, Pero ne budali, baci drkicu sat vremena prije nego dođe i i bit će stoput bolje – em ćeš se opustit, em ćeš moć dulje torbat.
Sutra ga vidimo skroz čemernog i nikakvog.
Pa što je bilo, Perimire?
Ma. Predrko sam se. Bacio sam ga triput pa mi se nije digo kad je ova došla…
Jutros oko sedam upalim telku da mi nije dosadno dok farbam.
Na telki repka Kube, odbojkašice.
Sjetim se dana kad sam imao 14 i kad su Kubanke na tadašnjoj Olimpijadi igrale u jednodijelnim dresovima, komunističkim, jeftinim.
Valjda im ih je nesvrstanim tijekovima robe Yassa prodala.
Nekakvi frotirni, naravno, crveni, pripijeni, s ucrtanim milotvrdim kameno oblim dojkama jer je Fidel štedio na grudnjacima.
I svaki put kad bi neka Yipsi ili koja god već opaučila loptu i doskočila, triko bi se uvuko u ono žardinjera-stameno prkne i ja bi pustio suzu od sreće.
I tako, taman počeo razmišljat o jednom prijateljskom jutarnjem Drksonu, kad kamera prikaže one ljamaste Kineskinje.
OK. Farbanje…
Za sat vremena kreće Blanka.
Nakon Janice i Gorana, još jedan plod bolesno ambicioznog i upornog roditelja, koji je za razliku od tisuća uništenih mladosti – ipak dao ploda.
Dao ploda, jer ću urlat i skakat i divljat po poslu kad danas sruši svjetski rekord.
I žalit za Kajšinom guzom.
Iako je i Blankina predivna.
Ali povisoka.
Ajmo mala, dabogda početni udarac protiv Deportiva sa zlatom oko vrata izvela!
Rasturiii!
Sinoć sam otkrio da nije pametno kupit nitro boju kad ti nestane uljane.
Sinoć sam oko ponoći zaključio kako su nastajali najveći hitovi Hendrixa, Gileta, Bareta i takvih.
Isto tako sam shvatio zašto se vrata malih i skučenih zahoda skinu iz istih kad se farbaju.
Jer inače sjediš na školjci u kvadratnom metru i pol i nasnifaš se ko mazga na bunici.
Pa mi je bilo ko baki u onom vicu:
Bako, jes mi ti dirala one tabletice na stolu?
Ma pusti tabletice sinko, miči mi ove zmajeve iz kuhinje...
Šteta što su i Bare i Gile i Jimmy imali olovku i papir kraj sebe a ja ne...
Danas rukometaši.
Opet ću si pojest jetru od nerviranja.
Rukomet je inače igra koju sam trenirao pet godina i u kojoj je bit inteligencijom, pokretljivošću i brzinom izbacit slobodnog igrača koji onda ubode gol.
Pakleni to rade tako komplicirano i pedantno da je svaki gol remek-djelo, ali ih i pritom protivnici barem 8 puta umlate šakama i svim ostalim.
Ali zabiju i dobiju jer smo najtvrdoglaviji na svijetu.
Francuzi umjesto tih petljanja imaju onog konja Narcisa i još jačeg Karabatića koji uzmu loptu, dignu se i ubiju.
I onog Navojca na crti.
I kako njih ima deset puta više od nas i kako se kod njih za razliku od nas ulaže u sport i ljudi ne igraju za garnituru dresova, kalendar i tapšanje – bit će jezivo teško.
Ali, nije li uvijek tako?
I nervira me Metličić van terena jer me izjavama podsjeća na Sanadera.
Červar me pak ugodno iznenadio genijalnim potezom da Šprema čuva za završnu fazu natjecanja.
Tajno oružje, kak ste svi glupi...
I svojim vrhunskim taktičkim zamislima dvije minute prije kraja utakmice, dok mu se igrači smiju iza leđa, a kad se ovaj ispuše "Igrajte, je*ite, za Hrvatsku, za pravdu, za boga!!!", onda igrači sami slože nešto ozbiljno što ima veze sa sportom.
Di bi nam bio kraj na na klupi imamo trenera a ne bahatog pjetlića dirigiranog od državnog vrha.
Njegove riječi imaju težinu mog žicanja sina da se pokaka.
Vratite nam Irfana!
Naravno, kad danas naši pobjede, pojest ću govno i lupat se kablom tipkovnice po leđima od sreće, ali morao sam ovo israt, sori.
Pa ću samo vrhunskim trenerskim rječnikom reći najbolju taktiku kako razbit Francuze:
"Rasturite Žabare, za Ribu, za debelog ćelavog, za usranog od farbe, za mene!!!"
Sretno
Dižem se ovih dana u 6.
Sunce je naime sjajan saveznik pri farbanju drvenarije.
Farbam na balkonu jer sam zmotan i, reklo bi se, blago mentalno retardiran za rad u interijeru s obzirom na omjer zasranosti onoga što farbam i onog što bi trebao.
Ali kad sam već dekintirao, a stan nije dovršen, sad svakog jutra otprilike ovako:
06.05 iskipi mi voda za kavu. Prekrasna ploča za kuhanje nije nimalo prekrasna kad se treba čistit. Paljenje telke s Olimpijadom
06.10 istresem skupljenu vodu iz curećeg fridža po netom opranoj ploči jer još uvijek u mislima živim u staroj kuhinji, a raspored je novi.
06.15 lagano miješanje boje i hračkanje na mačke ispod balkona
06.30 susjeda desno gore svršava, ali ono, pošteno. Ode Riba u mislima i prefarba pol stakla...
06.45 susjeda ravno gore stavlja dinstat luk. Mama, finooo...
07.00 susjeda stavlja faširano meso, sunce me draška po desnom guzu, osjećam glad. Ne zbog sunca...
07.30 kakica
08.00 shvaćanje da je danas dan dd za naše repke i da će mi radni učinak bit ko slijepom sljepiću.
08.08 i opet ću se nervirat i jedni će zgubit a drugi pobijedit i svi će bit pametni i znat kaj je trebalo, a ja sam pesimist ali kako ja volim te limpijade i atletike i kad je ona zastavica CRO u ugluuu...
08.10 treba šmirglat. Ne da mi se. Ali moram
08.11 tražim greške po prefarbanim dijelovima samo da izbjegnem šmirgl
08.12 shvaćam da mi se ne da postavljat ljepljivu traku i svjestan sam posljedica
08.13 odo dovršit oba fuša, nastavak navečer. Šmirglat ću, sestre mi.
U subotu je rapski maraton.
Izgleda da ću taj dan radit.
A ja bi ne radio nego bi išo plivat i papat paprikaš od muflona.
Mrmlj...
Ajmo naši!
Dok još nije bilo videja ni netova, drkica je bila ozbiljan problem.
U biti, nismo ni znali da će se jednog dana izumit ove vaginarije, al nije bilo puno izbora.
Čekalo se da staraca nema doma ili da bar zaspu.
I onda ona manja iz Allo-Alloa, voditeljica vijesti ili neko čudo u programu plus.
Bonus je bio prijenos gimnastike ili klizanja koji nikog u kući ne bi intrigirao, pa ono...
Ali onda je bilo Katarine Writt i Nadje Komaneći, i one visoke Ruskinje s ogromnim okama, i malih drčnih američkih hrčkica koje bi se uvijek kesile ko budala na brašno...
Opet buljim u Olimpijadu.
Sad dok farbam drvenariju (mnogo gadan poso ako vam je drvenarija u rangu čiča Tomine kolibe), stavim na Eurosport i jednim okom gleduljim te nabildane buhtlice...
Jesam li u krizi?
Ko vam je najzgodnija Olimpijka?
Negdje u Essexu...
«Sine, gdje ćeš?»
«Idem na koncert.»
«Ali, milo, tvoji vršnjaci ljuljaju unučiće, drkulje po vrtu, modeliraju makete brodova...»
«Da, mama, ali nisam još bio u Splitu, pusaaa...»
«Pazi da se ne prehladiš, i ošišaj se više, i ovo je zadnji put da mi kradeš regenerator!»
Šest dedeka od pedesetak i kusur godina.
Dvije frizure kokera s leprom.
Bubnjar ima ružniji profil od Jacka Palancea i Marijana Beneša zajedno.
Scenografija dječjeg kazališta lutaka iz lošeg sna Nevena Ciganovića.
Bacakanje gitara u zrak i vrtenje istih ko hulahop.
Gaženje istih.
Mumije, sfinge s laserskim očima, engleske zastave, Eddie kao robot od 4 metra s pištoljom...
Da su imali brkove i gole guzice i da sam imao malo više pive u sebi – mislio bi da smo na Letu 3.
Ali na poljudu je bilo 25-30.000 sretnih i raspjevanih ljudi koji su znali većinu tekstova (Šest, šest, šest, broj od beštije, Trč na brdo ili Oooooooo oooooooo – nagradno pitanje – koji je to refren!), znojili se, skakali i pogali i to pedesetak metara od stejdža di sam hopsal s Dragecom i Klarom.
Iron Maiden live...
I bilo je sjajno.
Iako sam od štanda sa Žujom bio udaljen 100 metara, odnosno 20 minuta, odnosno dvije i pol pjesme, i što su Englezi kasnili satima, a ozvučenje se popravilo tek pred kraj i S ludilom se igram – bilo je genijalno.
Pivica, pjesmica, lajanje, smijeh. Ko da mi je opet 25 let!
Sad mogu u miru navijat za naše, slušat drkanje glasnica brune Kovačevića i debilne komentare Jure Ozmeca (kad Srbin opali našeg to je «grubi udarac», kad naš opali njihovog to je «intenzivno guranje») i divit se našim luđacima.
Da mi je jednom u životu bit reprezentativac pa guznut neku olimpijsku seljanku iz olimpijskog sela.
Još da nisam građen ko stariji brat Mile Smodlake nakon svadbe...
Odo čistit tatinog brancina od kile i dvaest još ovo malo godišnjeg.
Hvala ti živote.
Iliti, štono bi rekli mejdeni - trčim slobodnooo...
Princeza busa
Zbog dekintaže ostavih Clia u Zagrebu.
I tako se vozim hrvatskim busevima s mirisima prošlosti (na mom su sicu bar dvojica umrla, a par njih se pokvarilo), zvukovima narodnih radija i okusima kava s toplim mlijekom na nasilnim postajama iako naručiš s hladnim...
A drčni ti vozač Puntamika lajna prijeti što si stigao u 8.58 a bus kreće u 9, i kakav je to način.
A koš za smeće mu prekrcat, a on si puši u toku vožnje i psuje sve živo dok siroti đizs aritmično poskakuje na plastičnoj krunici...
E djeca ti se uranom pikulala, debilčino, ali nema veze, kako bi to mudro rekao moj sve obrazovaniji Junior.
Elem, zavalim se u strgano sjedalo, neuspješno pokušam dić ručku, s noktom pritom skinem tri žvake ispod sjedala (ona s aromom borovnice se čak činila i jestivom... da smo opet u 1978., ne znam ko bi odolio, eheheh), nekako se smjestim, kad ni metar od mene – anđeo.
Dvadesetak godina, duga gusta kosa, spava razbacana na dva sica dok joj divlji pramičak bježi nesputan poput snova što joj maštom lete.
Kao i desna d(v)ojčica također, što i nije toliko bitno koliko nevjerojatna ljepota lica.
Pitate se što stari rastavljeni prdonja koji preksutra puni 38 ima tu gledat uspavanu predivnu nejač, ali kad je život tako kratak, a toliko malo lijepih ljudi srećemo zbog posla, gužvi, sranja, obaveza i ostalih lanaca koji nas razjapljuju od posla do stana...
I onda ovo...
Iščaših vrat, ubijam se od taktike kako prići i uspostaviti konverzaciju – mislim, ono, od malo benignog koketiranja nitko još nije umro.
I konačno, savladana zavojima i lošom vožnjom, ona se budi.
Skida šeširić i mazno se isteže pokazujući svijetu i meni prekrasne zubiće koje je netko uporno više puta dnevno trljao tijekom mladosti kako bi sad glumili bisere na najljepšoj kamenici univerzuma.
Uto stajemo, šofer nam nakon pola sata vožnje daje pola sata pauze za svoje fileke, ona izlazi, izlazim i ja.
Skupljam hrabrost, prilazim joj a ona se okrene prema meni, nasmiješena...
Pogleda me skamenjenog u oči i - žica vatre.
Par minuta kasnije, dok kenjuckam u dvokunskom birtijskom zahodu s pogledom na inteligentne grafite lokalnih debila, tipa «Ja san hevimetalac, ja san u kur*u – Iron Maiden» «Anka je kurba» ili «Peder puši za pare - 098....», razmišljam ne bih li se i ja trebao prestati duriti, konačno se prikloniti trećini čovječanstva i lagano početi trovati glupim nikotinskim štapićima.
Bljak, odvratnooo...
E, sad mene zanimaju tri stvari:
1. Kak joj zubi mogu bit tak beli kad fuma, i jel mudro izbjeljivat iste jer su mi lagahno požutili od starosti
2. Kako se zovu one žvake s kraja sedamdesetih kojih je bilo za kupit u kioscima uz bazooke, cigarete i one konjske softice. Bilo ih je od limete i naranče, mislim da su bile slovenske...
3. Kako maknut tvrdokornu (glupog li arielaškog izraza) fleku od dagnji na burazu s najdraže majice
PS: Puno hvala Branki što me pustila plivat na Biogradski maraton iako se nisam prijavio na vrijeme.
Obećavam da ću dogodine plivat ko čovjek, a ne ko retardirani drozd.
Moli se pošteni nalaznik da mi vrati slezenu bez koje sam osto kod bove, fala.
A još se stignete prijavit i na Kukljiški mini-maraton, na kojem me ipak neće biti da branim prošlogodišnje srebro.
Jer ga ne bi obranio...
Još pet dana do megd...
Mejdena.
Uf...
Svevišnji mi je uz tvrdu glavu (preneseno), moć sablažnjivo snažnog podriga te vilenjački osmijeh darovao i još ponešto.
Jedna od tih sitnica je i talent za ulov riba i svega morskog.
Kad bi se, nedobog, probudio na toplom pustom otoku, ne bi tu nikakvog problema bilo za barba Ribu – štap ili udica ili pak samo nož i maska i eto papice, od školjkaša, preko glavonožaca do riba i svega ostalog.
Da ne spominjem priču s komiške rive kad sam ispred začuđenih Smileta i DMJ-a rukom, ne smočivši se – izvadio hobotnicu.
Elem, dosta o mom autu, svaka medalja ima i drugu stranu.
Ova je ta, da mi se nikad nije dalo čistit ništa, od dagnje do zubaca.
Kad bi ulovio kilu-dvije kneza, špara, piraka i kanjaca - to bi odma hitio babi i smatrao stvar riješenom.
S babom i pokojnim didom bi u Gradini provodio vrijeme od 15.6. do cca 20.7. a onda bi bijeli ko kreč uletili starci s daškom Zagreba i dosadnim pričama kako su ove godine ipak došli preko Obrovca a ne Mostara ili obratno, čemu bi se baba i dida veselili a ja razmaženko čekao da povade poklončiće.
Drugi dan bi ih se već zasitio, otišo krstariti po okolnim valama s udicama i vratio se navečer opet s kilom sitne ribe.
Ali, s dolaskom starog, promijenio bi se i dežurni čistač ribe, koje je bilo i puno više kad bi ukebali neku oradu, ušatu ili dajbože brancina u vršu, dvije ili tri, ovisno kolko bi ih naivnom didi pokrali lokalni pederi.
Kao balavom dvanaestgodišnjaku tada mi nikako nije bilo jasno zašto moj stari između simpatične, neobavezne komunikacije na terasi u hladu borova sa svojom zakonitom, punicom, puncem te megarazmaženim derletom i druženja s nožem, daščicom i kantom svježe ribe – uporno bira odlazak na stijene ispred kuće.
Od utorka sam na godišnjem.
Kolektivni, 15 dana.
Raspodijelio sam to na 7 dana u Kukljici s Rokom i 7 dana sa starcima na Korčuli.
U Kukljici ću biti gost majke moga djeteta koja ne želi ići u goste mojim roditeljima, a ni dati mi sina sa sobom, tako da za par dana nastavljam solo prema jugu vidit matorce koji već duže vremena bedinaju staru baku koja nije u dobrom izdanju, pa me strah i pomisliti a kamoli reći kako bi se sve moglo završit.
Dakle, ja nisam sretan što neću bit malo više sa starcima a ni malo više s klincem.
Moji starci neće bit sretni jer neće vidjet dugo mene, a klinca uopće.
Moj ex-punac bi na cjelokupnu situaciju samo rekao – nemoš bit i pošten i je***, pa sam djelomično kiselkast sve dok ne vidim Rokov osmijeh.
Do odlaska na Korkyru Negru tako fino uživam u jutarnjoj kupnji i pozdravljanju lokalnih udova i didova, kuhanju, spremanju i odnedavno proširenom vokabularu svog najdražeg Juniora, malog Cendre Knege, Jimmyja Cendrixa Nevoljkog Prvog kojem se ne da u more iako mu je isto na 500 metara, grrr...
I istovremeno provodim ANP (Anus Recovery Period) sistem prehrane baziran na lešo povrću i maslinovom ulju te bez alkohola i ičeg ukusnog za popit. Mrmlj...
Digo sam se jučer u 8.
Skuho kavu i zapičio na plac, kupio tri BBB-a (braću blizance brancine), peciva za doručak, brdo povrća, oznojio se do doma i uskočio Krmeljku dat pusu u krevetac.
Doručak, kavica, kakica, puhanje balona za bacanje s terase i pogled na vrećicu u frižideru.
Braća brancini me gledaju onim tupim mrtvim okom koje još nije mutno al bi moglo skoro, i kao da kažu – "kaj je šupak, oš nas čistit il da se usmrdimo?"
Uzimam daščicu, vrećicu s ribom, dvije čakije i rajnglu u koju isti uzgojislavi jedva staju.
Sjedam na obalu, toćam noge u more, stružem lustre od repa prema glavi i igram s malim klinkujama i kozicama koje me drkulje po nogama.
Hranim galebove črevima, more me tu i tamo iznenadno zalije po jajima, uživam u toplini sunca i škiljim u desnu dojku iritantno sisate Slovenke ni trinaest metara zračne linije nadesno ni ne osjećajuć kako umjesto škrgi pilim svoj nokat.
Pogađam apsolutno nenamjerno najhrabrijeg galeba brancinovom gušteračom u predio između očiju i kljuna i umirem od smijeha dok se ovaj migolji te zaključujem da je pogolemi nadrkati rak ipak preblizu mojem trećem testisu, vadim ribe i opremu i gibam radit vatricu...
Pa se vrnem hitit u more i tabam 19 metara baterflaja.
Jesemti, svakog leta metar kraće.
Anyway, tak mokar i slan, trgam izdanak komorača, grickam, grlim Juniora i odgovaram na desetak «Zaštoa» i mislim si - nije savršen, al dobar ovaj život nekad...
PS. Kak idem s Igijem na Maidene, a prvi trajekt za nazad za Korčulu je oko 9 ujutro, traži se dobra duša da hiti na meko dva pitoma raspjevana tuljana razveseljena koncertom i nažuljana Žujom.
Dida, ak se možemo stisnut na onaj kauč, pjevaj...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com




Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu
Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!
ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!
CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T