nedjelja, 14.02.2010.
That which does not kill us make us…stranger
Dobro jutro, kako za koga.
Normalno nedjeljno jutro. As if. Buđenje u pola 7, od strane Majke koja je zaboravila dan ranije spomenuti da bi bilo dobro odvesti nju i Oca na jedan randes-vous i pokupiti kasnije kada se vrate. Zatim vožnja na drugi kraj grada i dostava pošiljke (budućoj) kolegici. U 8 sam pijuckao kavu pred monitorom.
Normalno? Ni blizu. Vrhunac tek dolazi.
S obzirom da živimo u postsocijalističkom vremenu gdje doktore i njihove izvedenice kao osobe nitko ne šljvi (čak se ni bombonjere više tako šale ne daju), naviknuo sam se javljati doma nedjeljom na telefon ljudima kojima uopće nije neugodno uznemiravati druge, čak i na dan kada se Bog odmarao. Standardna procedura je iz mene iscjediti što manje informacija i prosljediti telefon dalje, osim ako se a) izričito zatraži da se ne uznemirava (rijetki petki) b) nema nikoga doma. U tom slučaju i dalje djelim malo informacija, pogotovo o lokaciji, te uzorku odlaska tamo. Mind your own buisiness, nisam vam ja GPS i zovite u radno vrijeme.
Tako je jutros došao poziv kojemu nisam prepoznao glas a zvučao je vrlo ozbiljno i poslovno. Tražila je Majku. Zatim Oca. U međuvremenu sam shvatio da je netko tko nije isključivo na poslovnoj relaciji pa sam upitao tko je. Bila je Imenjakinja, koja je pitala zatim gdje su Roditelji. Tilt.
U glavi mi se ispremješao osobni sa poslovnim čipom i nisam znao je li adekvatno davati tu informaciju. Sekunde su napeto prolazile, a moje dosadašnje ponašanje, srdačno kao ono Anne Wintour, odlučio sam mucavo promumljati. Kada je shvatila da ih neće dobiti, jednako kao od mene neki srdačniji prijem, pustila je bombu o iznenadnoj smrti svoga muža.
Oh fuck.
Idem započeti glava-zid interakciju dok se ne onesvjestim. Vraćam se čim si utuvim malo zdrave pameti.
Pozdravno, Ribac
- 11:05 -
(7) -
-
(7) -
-