srijeda, 27.04.2005.
Kao maaanijak, maaaanijak za toboooom, itd...
Kao prvo moram reći da upravo gledate u tekstove jednog uvriježenog mladog potvrđenog novinara koji je pokupio nagradu na Državnom iz Lidrana. Pošto nema službene liste ove godine se prvi put provelo interno glasovanje nas mladih novinara, mentora i članova žirija. Zauzeo sam skromno 4 mjesto. Nije da se hvalim ali se hvalim.
Puno se događaja dogodilo, ali trebalo se biti tamo da se to doživi. Za početak ukratko ću opisati glavne protagonise moje priče
Donko: urednik našeg lista. Pomalo djetinjast, i još nije pronašao svoje ja; XVI gim.
Ivančica: urednica lista Vranec, Domagojeva kolegica dakle; gim. Lucijana Vranjina
Tonka: bivša voditeljica Briljanteena, trenutno jedne druge emisije, dosadan monolog dovela do vrhunske forme; Klasična gim.
Muha: zavrijedila je taj nadimak zbog svog urnebesno dobrog monologa zvanog - Muha, Tonkina kolegica; XVI gim.
Anka: cura sa prekrasnom kosom, moja kolegica koja je intervijuirala Husa; I. gim.
Mira: cura kojoj sam zaboravio cilj dolaska ovamo (sorry, najdublje isprike); gim. Sesvete
Manijak: literarac koji je ovo ime zaradio... saznat će te kako i to u kratkom roku; Klasična gim
Naravno da su imena likova izmjenjena ili nekin sporednima nisu, poradi njihove zaštite
No počelo je ovako
Lokacija: u busu na putu prema Dubrovniku na državnu smotru Lidrana
Vrijeme: rano nedjeljno jutro
Svi u busu spavaju ili poluspavaju. Tako i jedna kasičarka maturantica Tonka ne sluti što joj se sprema...Naime njen kolega klasičar (Manijak) ima skrivene želje i u jednom trenutku prima curu za...
.
.
.
sisu
(a kaj ste mislili)
Napetost je na vrhuncu kada se cura budi i pogleda sam čin događanja (možda je bilo i uvoda al to zna samo Bog i Manijak).Zbunjeni mladi izvršivač radnje povlači ruku i pogled naglo skreće prema prozoru van, na ljepe livade. Šokirana cura odlazi sa mjesta zločina kod Ivančice koju će upravo upoznati. Epilog dolazi pola sata kasnije kada Manijak skupi hrabrosti i priđe žrtvi i kaže 7 riječi: "Joj, sorry, neznam kaj mi je bilo"
Ajmeee...
Možda to i nije tolko smješno ali ja, kao sudionik u polusnu sa pozornicom čina ispred mene (i kasnijim upoznavanjem žrtve i izvršitelja) mogu reći da je u okviru svih okolnih događanja to bilo urnebesno.
Nakon smještanja u hotel, zahvaljujući Muhi upoznajem ostatak glavnih nosioca radnje, osim Mire, koju upoznajem preko Anke nakon smještanja u sobe (doduše Anka i Muha su cimerice... whatever) i Donka, kojeg znam.
Popodne je Tonkina proba, na koju odlazimo Ivančica i ja. Proba se ponavlja zbog kašnjenja profe, pri čemu do izražaja dolazi kompulzivno-opsesivni poremećaj organizatorice Frane (ime NIJE izmjenjeno) Nažalost Frana ide u moju školu.
Dolazimo do saznanja da dućan radi samo do 8!
Prva večer: more, plaža, pivo, gitara, pjesma, Jogobela i pivnica.
Kolegica Anka i Muha odlaze na otvorenje u staru gradsku jezgru Dubrovnika a nama ostalima to ne pada na pamet.
Naravno ja imam prokletu sreću tako da su mene i kolegu Donka smjestili u sobu sa Manijakom. Tada još nismo znali za njegove aktivnosti, no međutim nakon prosvjetljenja obje smo večeri prespavali kod žrtve i njene cimerice, Tonke i Ivančice.
Prve večeri odmah do izražaja dolazi i napetost između Tonke i Donka. Čovječe, takvu kemiju još nisam vidio. Nisi znao hoće li se istog trena poubijat ili pojebat.
Ponedjeljak ujutro: prvo doručak na koji sam samo ja otišao, s namjerom da donesem i Tonki i Ivačnici, no na doručku se blizu mene sjedne ni više ni manje-Manijak. Nije primjetio moje trpanje hrane u ruksak, zbog svog stalnog zgrbljenog-nemoj-me-dirat položaja, no zamalo me skužila konobarica.
Misiju nekako izvršim i uljećem pod tuš.Izletavam ispod tuša jer mi je ostalo samo 5min da osušim kosu (a možete si mislit kako je to kada na cijelu ekipu ima samo 1 fen)
Izljećem iz sobe i javljem kolegici Anki da ću kasnit. Sva sreća sastanak još nije počeo. Mi sjedamo i nakon prva dva novinarska rada odustajemo od ideje da ćemo izać prije ručka. Dolazimo u zadnji tren na ručak. Počinje Ankina agonija na račun raznovrsnosti ribe. Naime ona ne jede meso, a svaki put se poslužuje ista vrsta ribe. Koja, ne znam. Pozivamo Julku (ime izmjenjeno), takoder našu kolegicu za stol, koja je pljunuta Nicole Kidman.
U međuvremenu su ujutro bile i samostalne recitacije ili monolozi, kako vam drago. Tonka i Donko su otišli sat prije Tonkine izvedbe (koja u sebi ima puno seksualnih aluzija) do konferencijske dvorane da vide ostale izvođače. Dobro da su to napravili jer se raspored očito pomaknuo tako da je ona počela recitirati, pa skoro, čim je ušla. Da se stvari još više zakompliciraju, pred sam kraj izvedbe počeo je zvonit mobitel. I to njen. Skoro je propala u zemlju od srama, ali pošto je Donko pokušavao ugasit mobitel svi su mislili da je njegova krivica.
U maloj popodnevnoj pauzi, odlazim sa Ivančicom, na radionicu o listovima, na kojem se raspravljalo o dizajnu časopisa. Bolje da niste bili. Cijelo vrijeme jedno te isto.
Na kraju dna sam se osjećao kao velika filmska (ili bolje novinarska) zvijezda jer sam primio diplomu za svoj rad, rad kolege koji nije došao u Dubrovnik zbog loših ocjena, te doplomu za školski časopis, jer se Donku nije dalo (službena verzija-nije mu bilo odbro).
Na kraju večeri smo mislili ić u grad, ali pošto je bura zapuhala, odustali smo te odlučili plan premjestiti za sutra ujutro.
Tonka odlazi na instrukcije kod Saše (ime izmjenjeno) i to iz matiše. Baš ste našli vrijeme.
Muhin nastup. Tonka, Ivančica i ja u zadnji tren uljećemo u dvoranu. Muha dolazi do velikog izražaja. Genijalan nastup. Glumi više likova. E, kako se sad to zove monolog, nepitajte.
Ponovno plaža, ali razočarani nedosatkom alkohola i grupiranjem ljudi odlazimo T, I, D i ja u šetnju. Naravno mi na malom poluotoku Babin Kuk odlutamo u neku pripizdinu i padaju razni scenariji Manijakovog ubijanja. Više puta smo se usrali od straha.
Utorak ujutro: rano buđenje, spremanje sobe koja podsjeća na svinjac i grupni odlazak na doručak. Nailzimo na problem jer Donko nema akeditaciju s kojom se može besplatno putovati javnim prijevozom. Nakon doručka odlazimo u grad na Stradun na najskuplju kavicu mog života.
Pri tome ja i Mira naručujemo NESS čokoladu a dobivamo SAMO čokoladu. Zbog cajtnuta odlazimo samo do rive. Zidine nismo osvojili, a također ni Garani-Štrok (ispravite mi naziv) butik u Excelsioru u kojem je Tonka trebala pogledati nek haljinu frendici koju je vidjela na tjednu mode u New Yorku, mislim.
Dolazimo na ručak (Anka opet osuđena na istu vrstu ribe) i shvaćamo da smo mogli ostat u gradu još kojih sat vremena. U tih sat vremena zujimo (a pogotovo Muha, hehe) sve do pola 2.
Na povratku imamo karaoke na kojima se jedna Maja (ime NE promjenjeno) dere. Nije da nema glasa. Shvatite to kako želite. Da ne ostanemo dužni Tonka i ja otpjevamo po jednu pjesmu.
Stajemo u Macoli, gdje saznajemo da drugi bus kasni zbog shoppinga u Neumu. Iz dosade imamo rundu travarica. Anka nema sreće i travarica joj ode u krivi sokak. Peeeeečeeeee! Donko izvodi glupost i pije još 4 travarice i 2 pive. Možete si mislit kako je kasnije bio obliven znojem.
Ostatak puta provodimo u meditaciji zbog velikog umora te oko pola 12 dolazimo iza Cibone odakle smo i krenuli. Svaka čast vozaču. Nismo vozili po autocesti i iako smo par puta imali dojam da ćemo sletit s mosta ili doživjeti frontalni udar, došli smo čitavi.
Kada će biti nastavak?
U subotu. Na zagrebačkoj špici. Bez Manijaka.
Sa štovanjem, Ribac
(4) -
-
