31.07.2006., ponedjeljak
Finale, napokon!
Eto, napokon je i 17.ATP u Umagu gotov, kao i sva popratna zbivanja. Ja sam bila na gotovo svim finalima do sada (preskočila sam svega jedno ili dvoje), no ovo je bilo najjadnije od svih - siroti mali Đoković se nakon petnaestak minuta igre počeo grčiti, imao se dojam s tribina da se guši. Iscrpljenost, tropske vrućine praćene isto takvom vlažnosti zraka, svakodnevni zahtjevni mečevi - to dijete (a on je usprkos visini star svega 19 godina, što će reći - praktički dijete) nije izdržalo. A i drugi mladi dečko - Wawrinka ima svega 21 godinu - je bio podjednako nesretan kada je Đoković predao meč; stalno je trčkarao oko njega i pokušavao mu nekako pomoći.Tužan, bijedan i siromašan je bio i vatromet nakon finala - više se raketa ispuca na malo raskošnijim svadbama. Čak ni after party ove godine mi nije bio bogzna što - OK, može biti da je meni i pomalo dosta svakodnevnog tulumarenja - ove sam se godine, priznajem, poprilično raspojasala. Uglavnom, već sam oko 2 bila doma, spremam stvari, jer za par sati isplovljavamo. Nadam se da će nas vrijeme poslužiti. Točan plan plovidbe nemamo - odlučiti ćemo putem. Vraćam se za desetak dana. Dok me nema, uživajte u ljetu, odmarajte se. Za one koji rade - što reći, nego budite produktivni i neka vam ne bude vruće! Idem ja sada, da ne zaspim ujutro i da banda ne isplovi bez mene. Do čitanja, pusa! |
26.07.2006., srijeda
Pozdrav iz Umaga
Dakle, kao što sam već najavila, prvi dio godišnjeg odmora provodim u Umagu. Oni koji me čitaju ili su me čitali već prije, znaju da moja mama ima kuću u Umagu, vrlo lijepo i funkcionalno renoviranu starinu nadomak samog centra. I da ja često tijekom cijele godine pobjegnem tamo na vikend. U Umag dolazim od djetinjstva, tamo mi je praktički drugi dom, imam mnoštvo prijatelja i znanaca, tamo sam svojedobno i radila na Hitnoj pomoći. Tako da se ja u Umagu ne osjećam turistom, već starosjediocem, ali me to opet ne spriječava da se ponekad prošetam samo u kupaćem i pareu ili majici (srećom, nisu još uveli čednu zonu). U subotu sam sa poprilično velikim društvom Riječana bila na koncertu Gorana Bregovića i njegovog orkestra za svadbe i sprovode (koji je bio u poprilično krnjem sastavu). Koncert je bio standardno dobar, no mene je malo iznenadilo to što je teniski stadion u Stella Marisu bio tek nešto malo više od polovice ispunjen. Cijena ulaznica nije bila previsoka (140 kuna, 160 na dan koncerta), koncert se reklamirao na Internetu, karte se osim u Umagu, prodavale u Rijeci, Puli, Zagrebu...a opet, nekako neočekivano malo ljudi se odazvalo. Tim više što je koncert službeno otvorio 17.umaški ATP, i na samom koncertu je bilo prilično posjetilaca sa sponzorskim ulaznicama. Ali, zato je gužva nakon koncerta bila u okolini stadiona, gdje je uz malu pozornicu na kojoj se svaku večer izmjenjuju live izvođači, prigodno sklepano nekoliko "kućica" s brzom prehranom raznih tipova (mediteranska, meksička, istarska itd.), diskoteka na otvorenom (zove se "Bar, bar, bar") a tu je i već tradicionalni Freixenet pjenušac-bar. Sve je to zgodno i OK, ali kako kažu moji prijatelji Umageži, to bi trebalo tako biti cijelu sezonu, a ne samo desetak dana dok traje ATP. A da se radi našem tipičnom sistemu "take money and run" - radi se. Nama je izgleda osnovna karakteristika turističke ponude operušati gosta koji se ionako više neće vratiti. Jedan primjer : nakon koncerta i nekoliko ispijenih pića, sve na friškom morskom zraku, čovjek ogladni. Tako smo ja i moj prijatelj, negdje oko 2 ujutro, namirisali (zamaman, moram priznati) miris ćevapa i ostalih stvarčica s roštilja iz jedne od prije spomenutih "sklepanih" kućica-restorana. Pa smo, vitke linije radi, odlučili pojesti svatko po pola porcije ćevapa i pomfrita, a kako je u ponudi bio i kajmak, odlučili smo uzeti svatko po porciju kajmaka - finom kajmaku ni on ni je ne odolijevamo tako lako. Rečeno - učinjeno! Naručimo mi tako porciju ćevapa, porciju krumpirića i dvije porcije kajmaka, te dvije bočice mineralne vode. To nas je koštalo 86 kuna. No, kada smo dobili naručeno, shvatili smo da smo bili ovce za šišanje. Naime, ćevapa, malih sitnih (iako ukusnih, što jest-jest!) bilo je ravno 8 komada, za njih (plus malu žličicu ajvara na listiću salate i tri komadića luka) smo platili 37 kuna. A 16 komadića prepečenog suhog krumpirića je bilo 15 kuna (čudi me da nije bilo 16 kuna) - dojam koji je ta porcija krumpira davala bio je : nekome više krumpira ostane na tanjuru kada se najede i ne može više! Kajmak je priča za sebe - nije bio skup, 5 kuna je kuglica veličine sladoleda, ali - to nije bio kajmak! Bila je to skuta, svježi sir, bez vrhnja, neslan, posut s malo crvene papričice. Ni "k" od kajmaka! Sve, naravno servirano na plastičnim vikendaškim tanjurima, s plastičnim priborom za jelo. Trebam li spomenuti uopće da smo nakon ovoga bili još gladniji - taman nam se organizam razbudio i počeo zazivati hranu! Mislite li da ću tamo ponovno jesti? Da, malo sutra! A da su nam turisti doista "sitnozuba stoka" - jesu! Sjedim ja tako svaku večer na kavici u Tondu, prije ili nakon tenisa, i gledam - šetaju uporno rivom, cijele obitelji s mnoštvom sitne djece, ali tek svaki dvadeseti liže sladoled. Terase nebrojenih kafića su poluprazne, a oni koji naruče nešto osim mineralne i pokoje pive su naši, domaći turisti. Isti slučaj je sa pečenjarama, pizzerijama - oni koji jedu i piju obično govore hrvatski, ili neku od istočnih inačica. A naši turisti, osim što plaćaju smještaj (ne znam doista kolike su cijene apartmana), pohode redovito i supermarkete. U lokalnom Konzumu i Plodinama sve vrvi od reš pečenih, užasno crvenokožnih turista, nakrcanih hranom. Bila sam danas poslijepodne u Plodinama, malo izvan grada, po mineralnu, sokove i mlijeko, i baš mi je par puta skočio tlak. Najprije na odjelu suhomesnate robe - dvije lokalne tuke, uz postojeći aparatić koji izdaje brojeve, poslužuju klijente kako im dođe. Čekam ja tako u redu, kada me jedna od njih mrtva-hladna zaobiđe i sva u osmijehu doleti do hrpe Skandinavaca - koji su kupili svega komadić nekog najjeftinijeg sira. A odmah pored, par turista (po govoru čini mi se Belgijanaca - Flamanaca) utrpao u kolica kćer od 8-9 godina, jer se mala vjerojatno umorila od sunca i mora, bila je onako plava sva prepečena, baš kao i otac joj i majka - zajedno s tenisicama. Pa ja sada da stavljam kruh i ostale namirnice tamo gdje ona drži prljave noge! O da, sigurno se tako i kod kuće ponašaju. Sve ovo se zbiva u Istri, koja je, kakti, jedna od naših najrazvijenih regija, gdje, kao, dolaze turisti bolje platežne moći i gdje su, kao, domaćini civiliziraniji. U ponedjeljak krećemo za Dalmaciju - čisto se bojim što nas čeka dolje. Sva sreća, noćimo na brodu. Što se restorana tiče, neki moji prijatelji nautičari su prethodnih godina imali dosta neugodnih iskustava u nekim razvikanim otočkim restoranima, gdje su za skupe pare jeli malo i loše. Ja i moja ekipa ne žalimo novaca i nije nam teško potrošiti za nešto fino. Pod uvjetom da je tako, i da nas nitko ne drži za neiskusne prigodne moreplovce koji ne razlikuju oradu od skuše. Ja sam po vokaciji optimista - uvjerena sam da će sve biti OK, i da neću imati teme za kritičko pisanje kada se vratim. Do čitanja, sunčana pusa iz Umaga! |
20.07.2006., četvrtak
Godišnji - napokon !!!
Eto, stigao je i taj dan, tj. stiže za koji sat. Već pomalo pakiram stvari - iako, ljetnu robicu nije baš teško potrpati u torbe - a sutra poslije posla odlazim u Umag. Srećom, glačalo i dasku za glačanje imam i tamo, tako da stvari, bolje reći ljetne krpice, sandale i natikače - doslovce trpam u torbe. Znam da u petak predvečer ima uvijek gužve na cesti koja vodi u Istru, ponajviše ima na cesti Zagrepčana, a i stiže vrijeme smjene turista, no ne mogu više izdržati u gradu. Iako moram priznati da mi prošli vikend nije bio loš, dapače, sasvim suprotno! Shopping s majkom (uspješan za nju, hvala Bogu, inače bi bilo jako loše po mene, vjerujte mi na riječ), kao što je većina mojih čitatelja mogla i pretpostaviti, završio je nepovoljno za moje kreditne kartice - kupila sam si jedne crne Hawaiianasice i dva topića (jedan tamnozeleni, nalik na kanotjericu s čipkom, i jedan boje breskve s vezivanjem oko vrata) u Espritu. Premda za svaki dan ljeti umjesto pudera koristim bronzer (imam već par godina za redom Chanelov Bronze Universel kojim sam oduševljena i kojeg toplo preporučam), nabavila sam si još jedan, u prahu s već montiranom četkom, svjetlucavi i više za navečer nego za dan, Lancomov "Star Bronzer", i brončanu maskaru - HR Extravagant Mascara. Dosta! Ovo ljeto, svečano obećajem pred svima, ne kupujem više ništa osim hrane i pića!!! Amen! Subotnju večer sam provela na Korzu ispijajući koktelčiće s prijateljima, a u nedjelju smo ja i moja "Londončanka" (sjećate se moje frendice bankarice?) N., koja je btw.trudna - nosi prvo dijete (jeste li vi primjetili koliko je trudnica oko mene?!? Rogi, rogi, rogi....pljuc,pljuc,pljuc...srećom da trudnoća nije zarazna, hehehehe), bila na Trsatu, na Gradini, na koncertu Josipe Lisac. Koji je pak bio jako dobar. A cijeli ovaj tjedan mi je nekako dobar - na poslu sve je pjesma, čak i pacijente nekako volim više nego inače ovih posljednjih dana. I ništa mi nije teško, čak ni ranojutarnje ustajanje - ma, to sigurno nema veze sa skorim nastupom godišnjeg, ma kakvi! U subotu, za dva dana je u Umagu koncert Gorana Bregovića za koji me čekaju ulaznice, pa je zatim cijeli tjedan ATP. A nakon toga - we are sailing!!! Desetak dana, po Južnom Jadranu. Što će, nažalost prebrzo proći - nakon toga mi preostaje još par dana čistog ljenčarenja i - povratak na posao! Prethodno planiram još skok na Brijune, pogledati "Tesla Electric Company". Eto, meni tri tjedna disanja punim plućima počinje sutra poslije posla. Silky ostaje čuvati kuću - hraniti će ga moja prijateljica (usput i zalijevati cvijeće) koja je svoja tri tjedna već potrošila. Naravno, biti ću ja uvijek tu negdje, jednim okom svako malo na blogu - laptop i knjigice idu uvijek i svugdje sa mnom. Ostajte mi dobro, želim vam jedno divno i dugo odmorno i presretno ljeto! Čitamo se uskoro.... |
15.07.2006., subota
Komuniciram, dakle, postojim!
Sve živo na ovoj planeti komunicira međusobno. Smatra se da čak i jednostanični organizmi, poput bakterija, ali i virusa, možda čak i priona, komuniciraju međusobno putem sinteze i otpuštanja raznih kemikalija-transmitera, na isti način kako međusobno komuniciraju razne stanice višestaničnih organizama.Na kraju, i sve informacije – vidne, slušne, taktilne, i ostale – prenose se na isti način : promjenom naboja na jednom mjestu stanične membrane, koji dovodi do promjene polarizacije cijele stanice, što uzrokuje sekreciju ili otpuštanje/vezivanje transmitera, koji se dalje prenosi i izaziva lančanu reakciju. Takav impuls putuje živcima do mozga, gdje se obradi i stvara se slika, zvuk, miris, percipira se oblik. A zatim nas on provocira na neki od odgovora, koji ponovno istim načinom odlazi do periferije – primjerice do usana koje se razvuku u smješak ili grimasu, ili pak do glasnica koje zavibriraju i proizvode zvuk. Čovjek je ipak, još uvijek, najsavršenija životinja, pa je načine komunikacije navelike nadogradio. Osim vlastitom, biološkom komunikacijskom opremom, služimo se telefonima, kompjutorima, faksovima i još mnogočime, no osnovna su osjetila preduvjet svega. Naravno, kada nešto čujemo, vidimo,opipamo, namirišemo ili osjetimo na neki drugi način, da bi do komunikacije došlo, moramo odgovoriti. A odgovor može biti mimičan, svjestan ili nesvjestan – pokret, gesta, grimasa, nesvjesna promjena držanja – no, najčešće je verbalni. Mi smo jedina živa vrsta na Zemlji koja je u stanju verbalno odgovoriti i beskrajno modulirati taj odgovor, za razliku od životinja čija su glasanja također oblik verbalnog odgovora, prilično limitirana. Čovjek je svoje verbalne mogućnosti razvio do neslućenih razmjera, pretvorivši ih u sredstvo umjetničkog izražavanja, uvjeravanja, ali i borbe – ne kažu slučajno za nekoga/neku da ima jezik oštar poput mača. Ja sam, da ne budem baš skromna, jedna poprilično jezično oboružana osoba. U svim značenjima ove sintagme, hvala na pitanju! Imam brz i oštar jezik, no vrlo dobro povezan sa šufitom, tako da u rekordnom roku na provokaciju iznađem britak, ubojit i pametan odgovor, u čemu se slažu svi koji me znaju, i prijatelji, ali i oni koji to nisu. I, možete li zamisliti kako mi je kada ne mogu odgovoriti na neko pitanje, ili provokaciju, kada sam čisto fizički zapriječena. Kolika se količina frustracije tada nakupi u meni, a ne može van na omiljeni otvor – usta! Eeee, tako mi je danas bilo, kada sam poslije posla otišla kod moje drage prijateljice M,,stomatologice, na redovno mjesečno održavanje. M.mi je odlučila promijeniti danas jednu akrilatnu plombu na četvorci gore desno, a još jednu istu takvu na šestici, isto desno gore, odlučila sam ostaviti za idući tjedan. Prije nego što me krenula raditi smo malo popričale, onako kako mi znamo – red tračeva, red informacija o shoppingu, red opće kulture. Ali, M.redovito, a tako i danas, najsočnije stvari počinje pričati kada imam široko razjapljena usta puna pumpica za slinu, tampona i raznorazne željezarije. OK, shvatila bih ja da je njoj to super prilika da nešto kaže, bez da ju se prekida, ali ona baš uvijek navali čuti i moje mišljenje, baš tada. - I, što misliš? Jesam dobro napravila? – pita me M. - Ahaaa, arghaaa...ghrjeeesssiii – tako nekako zvuči moj odgovor, uz bjesomučno kimanje. - A što misliš, imam li još šanse kod njega nastavljanjem iste sheme, ili trebam promijeniti taktiku?- muči me i dalje. - Žljombrgfjeowšwsfvr... – opet ja. - Znaš, ja te baš ništa ne razumijem – opet ona. – Čekaj da ti izvadim pumpu.- - Znaš...šljjjaps...ssrrrkkkk...reći ću ti poslije – napokon, sva zapljuvana i mokra do ušiju, uspijevam procijediti. - A dobro...- malo razočarano će ona. Dobro, poslije smo išle na kavu u obližnji kafić, i lijepo se ispričale. Ali, svaki puta me obuzme onaj bijes i nemoć,onaj osjećaj totalne bespomoćnosti, kada trebam i želim nešto reći a ne mogu. I tlak mi naraste do nebesa, kada želim nešto reći i objasniti, a ne mogu. Baš ružan feeling – poput onih snova-noćnih mora u kojima ležiš na tračnicama i ne možeš se maknuti a vlak ti se nesmanjenom brzinom približava. A idućeg petka kada odem na promjenu druge plombe, opet će biti isto : M.će baš kada mi nakrca svega i svačega u usta započeti najzanimljviju priču dana, a ja ću opet puštati neartikulirane glasove, ljuta i gnjevna, i pokušati odgovoriti. Sutra ( tj.danas jer je već subota) ujutro, moram s majkom već rano, dok nije postalo pretoplo, do grada. Majčica najdraža se malo oparila (legli zaostaci penzija, naravno), pa bi sada malo u shopping krpica, a ja sam joj, pretpostavili ste, glavni savjetnik. Idućeg tjedna seli preko ljeta u Umag (ja je vozim) pa prije puta mora malo u nabavu. Pa bi neku haljinicu ljetnu, pa možda i nove sandale (natikače je kupila prošli mjesec, tj,kupila sam ih joj ja za rođendan, jedne baš slatke, s punom petom od pluta, a sprijeda sa šarenim kožnim cvjetovima i kristalićima), pa onda još štogod ako joj se svidi... Naravno, ako ja nešto lijepoga nađem za sebe, neću se jako suzdržavati – pa da se opet, u dva dana, po drugi puta isfrustriram, taman posla! Ako do sada niste znali na koga sam se uvrgla, valjda vam je sada jasno... |
10.07.2006., ponedjeljak
Radni ljetni vikend i kraj (neočekivani) SP-a
E, da,ima i takvih. Iako se, moram priznati nisam baš naradila ove subote - uglavnom piskaranja i administracija, par kontrola poslije operacije - ipak, u subotu poslije podne nije mi se dalo nikuda mrdnuti iz grada.Bilo je toplo i sparno, pa sam uključila klimu i otkunjala sat-dva, što mi inače baš i nije običaj, naročito ljeti. Predvečer sam odšetala malo do mame na kavu i brifing o tome što se zbiva u starom susjedstvu. Kada sam došla doma sam čak bila i produktivna - temeljito sam očistila kupaonicu, usisala podove, dobro zalila i pognojila cvijeće na balkonu - ma, sama sam se sebi divila, što da kažem! Večer sam provela čitajući (naizmjence čitam dvije knjige : "Kratke rezove" Raymonda Carvera i "Mogućnost otoka" Michela Houellebecqa; zbirku pripovjedaka Gordana Nuhanovića "Bitka za svakog čovjeka" sam pročitala za nešto više od sat vremena), a poslije sam do jutra gledala TV - American Psycho, prvi i drugi dio. Pa sam se samoj sebi nemalo iznenadila kada sam se, naspavana, probudila u nedjelju tek nešto malo iza 8 sati. Dan je obećavao, pa sam se otputila na plažu. Ovaj puta, za promjenu, u Medveju (ne, nažalost, to nije ova tropska plaža sa sličice). Iako sam u podne već bila doma, uspjelo mi je da mi je nos i područje jagodica zdravoseljački crveno (da ne kažem da mi je nos kao babura!). A koristila sam kremu sa SPF 30 i imam već poprilično pigmenta, stečenog postepenim sunčanjem i odlascima u solarij. Što bi tek bilo da sam tek u podne krenula na more? Ili umjesto zaštitne kreme koristila u nas, čini mi se, još jako omiljenu "kombinaciju" za sunčanje : maslinovo ulje i sok od limuna, pomiješano? Eto, opreza nikada dosta. Naravno, stavila sam odmah kremu za smirivanje crvenila na bazi eteričnih ulja lavande i ružmarina s alojom, pa se sada više crvenilo ne vidi (bila je to više iritacija nego opekotina), no nije rijetkost ovih dana na raznim forumima koji se bave kozmetikom, modom, zdravljem pročitati kako se ljudi gadno fure i peku na plažama a poslije im se koža ljušti poput zmijinog svlaka. Očito, usprkos masi napisanog, ljudi ne žele neke stvari shvatiti. Za navečer sam dogovorila s nekolicinom mojih bliskih prijatelja gledanje utakmice. Pa sam se potrudila nešto skuhati, jer već dugo nisam. Odlučila sam se za neku fusion varijantu između piletine s curryjem i tortilla - napravila sam u woku povrće i meso, dodala vrhnje, pustila da se malo zablenda i to umotala u kupovne tortille zagrijane u mikrovalnoj. Pivica je na to sama lijegala! A SP je završilo tužno. Talijani su, znamo, pobijedili - iako je većina navijala za Francuze, meni je bilo sasvim svejedno tko će pobijediti.No, doista me razočarao Zidane. Naime, bez obzira tko te i koliko provocira - ako si tako iskusan i dobar igrač, kao što Zidane nedvojbeno jest, ne smiješ potegnuti šaku/glavu i amen! Jer, tko opravdava Zidanovo gubljenje glave, taj će vjerojatno opravdati i muža koji je prebio ženu jer mu je nešto brundala. Bez obzira koliko nas netko isprovocirao jezikom, nema ama baš nikakvog opravdanja na verbalno nasilje odgovoriti fizičkim. I tu je kraj rasprave. Budi faca, pa ga uvrijedi žešće i bolnije nego što je on tebe. A ovaj Talijan je mogao nakon udarca glavom o prsni koš i mrtav pasti - naime, jaki prekordijalni udar može izazvati trenutni srčani arest. Srećom, nije. Šteta, baš šteta, jednu takvu veličanstvenu karijeru završiti na takav način... |
06.07.2006., četvrtak
Ljetna fjaka, ili, sunčanje : da ili ne?
Vrućine i dalje ne jenjavaju, no pomalo smo se izgleda već na njih navikli - organizmu ipak treba neko vrijeme akomodacije na visoku temperaturu i vlažnost okoline. Iako je posljednjih dana malo lakše, jer je bura preko vikenda malo posušila i ohladila zrak, a tijelo se akomodiralo, što se može primjetiti i po činjenici da se manje znojimo, jer je povećan kapacitet evaporacije pare iz pluća.A i ljudi su vrlo prilagodljiva vrsta - pomalo kreću godišnji, jenjavaju gužve u gradu - manje se trči po dućanima, svi su već izgleda pokupovali artikle za plažu.Tko ne mora, u najtoplije doba dana ne izlazi iz klimatiziranih prostorija. Ja sam svojoj mami zabranila da proviri nosom van iz klimatiziranog stana između 10 i 17 sati, što je ona popratila kao moje miješanje u njezin društveni život i popratila frktanjem. Ipak, savjet je poslušala. Ni ja ne mrdam puno naokolo ovih dana - ne pada mi ni na kraj pameti poslije posla otići na plažu! Stara je istina da ljudi koji žive pokraj mora idu na plažu i na kupanje vrlo rijetko. Moja je nona, primjerice, godinama živjela u Trstu, a plažu je otišla svega par puta! Ista je stvar sa sunčanjem - od svih mojih znanaca, svega 2-3 cure odlaze redovito na sunčanje, poslije posla. Ja pacijentima stalno ponavljam da se treba kloniti sunca, da sunce nije više ono što je nekada bilo, kada je bilo puno ozona koji je štitio od prodornih UVA i UVB zraka. Kaže meni jedna znanica neki dan - Riječanko, nije li malo licemjerno od tebe što govoriš pacijentima da se ne sunčaju, a ti si preplanula? Moja "preplanulost" je sticana mjesecima, u solariju (kod pouzdane kozmetičarke koja redovito mijenja i atestira lampe, što nije za zanemariti) i to vrlo,vrlo postepeno; kada se sunčam koristim vrlo visoki SPF - u početku 60, kasnije nikada manje od 30, poslije sunčanja i solarija vrlo pažljivo i bogato hidriram i hranim kožu kremama i losionima. A nemam medicinskih kontraidikacija za sunčanje, kao što su na primjer prethodni maligni tumori kože, veliki odnosno gusto posijani madeži, sklonost keratozama, solarnim alergijama. Jer, naši ljudi (a i pacijenti su ljudi, zar ne?) su poznati po tome da nemaju mjere,pa savjet o razumnom sunčanju ne prihvaćaju tako lako. U prosječnih četrnaestak dana godišnjeg odmora na moru svi bi htjeli imati preplanulu, brončanu boju, poput modela iz modnih časopisa, koji ih i huškaju natpisima tipa - pocrnite i postanite brončana ljepotica, kako u par dana postati čokoladne preplanule boje i slično. Naravno, u posljednje vrijeme se u časopisima i općenito medijima dosta piše o štetnosti sunca i potrebi korištenja visokog SPF, ali što ti to vrijedi kada je članak popraćem prekrasnom (photoshopiranom, naravno, što ste mislili?) fotografijom vitke, dugonoge doslovce brončane, ljepotice. A prosječni kontinentalni Hrvat/ica, srednjeeuropskog svjetlog fototipa, plavih ili zelenih očiju i tamnoplave ili svjetlosmeđe kose, ne može postati preplanuo i tamno sunčane boje u četrnaest dana da se postavi na trepavice! Svatko pametan zna da nije dobro sunčati se između 11 i 15 sati, kada je koncentracija infracrvenih i UVA štetnih zraka najveća - tada se ne crni, već se crveni! Isto tako, osoba svjetlije puti ne smije se prvog dana izlagati suncu, bez obzira na visoki SPF kojeg se mora nanijeti na tijelo oko pola sata prije sunčanja, više od tridesetak minuta! Mislite li da se ljudi na odmoru toga pridržavaju? Kako da ne! Cilj je vratiti se s mora s "dokazom", pa makar bile to sunčane opekotine. A koža je opaka - pamti svako takvo zlostavljanje. I kasnije vraća dug - pojave se bore, za početak - puno ranije i dublje nego kod onih koji se ne sunčaju. Kod osoba sa bazo i planocelularnim karcinomima kože uvijek u anamnezi stoji ekscesivno sunčanje. Dovoljno? Ljeto se osim vrućinom i fjakom koja nas obuzima, manifestira i općim smirivanjem događanja u društvu. Sva zbivanja poprimaju ležerniji tijek, ljudima su godišnji na pameti, radi se sporijim tempom, broje se dani do godišnjeg odmora. Ja imam nešto manje posla - radim većinom traume ili tumore koje ne treba odgađati - svi drugi zahvati koji nisu hitni, odlagaju se za jesen, prvenstveno zato jer ljeti rane sporije i otežanije cijele, ali i zato jer čovjek koji dođe na zahvat, primjerice odstranjenje madeža (kojeg ima godinama) mora desetak dana suzdržati se od kupanja (u kadi ili moru, svejedno), ima zavoj-flaster, a rana mu se zbog znojenja može zacrveniti, upaliti se, što za posljedicu ima lošiji estetski ishod. I nogometna euforija se pomalo stišava - preostalio nam je još samo finale. Dakle, Italija ili Francuska? Meni se nekako čini da bi Francuzi mogli biti prvaci, no vidjeti ćemo u nedjelju. Još dva tjedna i dva dana, pa i ja krećem na "pravi" godišnji - desetak dana idem s društvom na barkicu poput ove na sličici, krstariti po Jadranu. Valjda neće baš tada "okrenuti" vrijeme, pa zahladiti i zakišiti... Život mi, u međuvremenu, teče sasvim mirno - ne bavim se kuhanjem, jedem uglavnom salate s rižom, piletinom, tunjevinom i raznim povrćem ili voće, nešto izmiksano u blenderu - u posljednje vrijeme me "drži" icecoffee kojeg radim u blenderu : stavim nekoliko žlica nescafea, šećera, puno leda, to izmiksam, dodam mlijeko, sladoled ili šlag. Ma tko je vidio jesti tešku hranu ljeti?!? Nisam nikada bila neki pretjerani ljubitelj punjenih paprika, sarmi, prasetine - no, kada je tako toplo, pri pomisli na vruću, masnu hranu, diže mi se želudac. Čak ni juhe ne jedem - osim gazpacha i sličnih hladnih juha. E, da ne zaboravim, ipak ima i nekih novina - moja draga prijateljica A.se udaje sredinom rujna. A moja V.čeka bebu! Curicu ponovno - uvjerena sam! |
01.07.2006., subota
Riječki streetfashion
Ovaj sam vikend, za promjenu, odlučila ostati u gradu.Kako posljednjih dana sunce neumoljivo pali, a živa u termometru se ni noću ne spušta ispod tridesetak stupnjeva Celzija, ni more ne donosi željeno osvježenje.Odnosno, je, fino je kupati se, ali nakon toga se ispružiti na plaži čini isti efekt kao da se svježu ribu, netom izvađenu iz mora baci na užarenu tavu : zacvrči, u svakom slučaju! Pa mi je nakon odrađenog tjedna puno ugodnije izležavati se u klimatiziranoj sobi a dodatno osvježenje potražiti ispod tuša. Tako sam se danas poprilično kasno ustala, otišla do tržnice po nešto svježeg povrća i na Korzo, na kavicu s prijateljima. Našli smo se u Corsu (e, kad smo kod Corsa - danas sam imala tamo vlastiti show - nezgodno sam odgurnula stol nogom, naravno kada je bila najveća gužva, i porušila i razbila bočicu mineralne i tanjurić od kave. Iako moram pohvaliti osoblje, koje je cijeli nered bez kolutanja očima ili komentara začas počistilo, ako se i kada - sramim se, naravno! - opet tamo pojavim, uvjerena sam da će mi sve servirati u plastičnim čašama, šalicama i tanjurićima, hehehe) a u društvu je bio i jedan naš bivši sugrađanin koji u posljednje vrijeme, nakon New Yorka, Munchena i Milana, živi u Zagrebu, a bavi se modom, modnim događanjima i svime i svačim vezanim uz to. Pa se razgovor uglavnom vrtio oko mode, stila, najboljeg shoppinga i tračeva - tko se gdje, kako i za koliku lovu, od viđenijih naših zvijezda i zvijezdica oblači, i sa kakvim uspjehom (btw.dobila sam pohvale za moju Gay Mattiolo torbicu). Kako smo sjedili na jednom od najfrekventnijih mjesta na Korzu - svatko tko prolazi morao je proći pored nas - u prvom redu do ulice, naravno da je samo po sebi bilo logično da promotrimo prolaznike i damo svoju ocjenu.Pa da malo ovdje rezimiram naše popodnevne zaključke. Riječanke su oduvijek slovile kao jedne od najbolje obučenih žena u zemlji. To se pripisivalo nekada blizini Trsta - ne znam koliko je to točno ili ne, no i sada, kada se više u Trst ne odlazi ni približno toliko kao nekada, i dalje naže žene uspijevaju biti dobro i moderno obučene. Možda u našem gradu nema toliko vrhunski dobro (i skupo) obučenih žena kao na primjer u Zagrebu, no najveća većina cura su dobro obučene. Naravno, nisu to najčešće firmirane ni ekskluzivne stvari, no vrlo brzo kada nešto postane trend, u našem se gradu masovno pojavi na Korzu. Za tren, gotovo će svaka, najčešće mlada cura, nabaviti must stvarčicu - najčešće kopiju originala, ali to i nije tako bitno. Ono što moj prijatelj zamjera Riječankama je pomanjkanje hrabrosti u kombiniranju gdje se nedovoljno eksperimentira, i nedostatak individualnosti - kada netko na TV ili u nekim drugim medijima, profura nešto novo i "in", obično se vrlo brzo vidi njegove klonove (u ovom slučaju klonice) na našim ulicama. Meni u oči pada jedan drugi fenomen - puno manje trendy i doista dobro obučenih ima žena mojih godina, dakle četrdesetgodišnjakinja, nego mladih cura, mahom srednjoškolki i studentica. No, tako je to kod nas - žene koje zarađuju vlastite novce, najčešće se odriču mode i praćenja trendova u korist njihovih kćeri, pa tako su kćerkine nove sandalice, suknjica i majičica prioritet, a majka obnavlja garderobu kada i ako što ostane. Što po meni nije u redu, no što je - tu je. Naš mentalitet je takav - hajmo malu opremiti i srediti, da se može pokazati i biti zgodnička, bolje će se udati! Pomisao da bi mala mogla ići negdje raditi da si zaradi za garderobu, začudo, mnogi roditelji otklanjaju. Neke moje znanice kažu - neka se dijete odmara od škole i faksa, ja i muž radimo, pa ćemo se sa zadovoljstvom nečeg odreći, neka uživa dok može! Takav stav nas i drži tu gdje jesmo - na dnu. Vani, u svijetu ljudi drukčije razmišljaju. Srećom, i kod nas ima sve više poduzetnih i okretnih mladih ljudi koji smatraju da je vlastiti zarađen novac slađi i da je haljina koja je kupljena od novca zarađenog radom vrijednija i draža od one koju mama kupi. Ja sam, u doba srednje škole i faksa, stalno negdje radila - od benzinske pumpe, preko butika i galerija - i zarađeno odmah spiskala u Trstu! Nikada mi nije bilo žao potrošiti zarađeni novac za svoju garderobu ili za neke druge gušte. Moji su me u tome poticali - naravno, pridodali su mi i oni novce, nisam ja morala raditi jer smo loše stajali, daleko od toga; radila sam jer sam tako htjela, ali i jer bi mi nakon zavšetka školske godine, već nakon petnaestak dana dosadilo samo sunčati se i kupati. Sada je nešto drukčije - sada mi mjesec dana godišnjeg nije dosta - sada bih mogla ljenčariti cijelo ljeto. Ali, prošla je baba s kolačima... Ipak, ne žalim za školsko-studentskim radnim ljetima. Iskustva koja sam tada stekla, ljudi koje sam upoznala, krajevi i zemlje koje sam proputovala...vrijedili su svake kapljice prolivenog znoja. |
| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com