Riječanka&svijet

27.12.2005., utorak


Postbožićno vrijeme
Kažu da je vrijeme nakon praznika teško, mučno i depresivno. Doduše, ipak ovo još nije poslije praznika – ipak smo mi u nekom interpraznikumu, da ga tako nazovem, jer predstoji nam još Silvestrovo i Nova Godina. Ma koliko se neki zaklinjali da su to umjetni, novokomponirani, komunistički praznici, do kojih nitko u svijetu ne drži, i da je Božić ono jedino i pravo, istina je malo drugačija. Nova Godina je u nas još uvijek vrlo bitan praznik, a i sama činjenica da je mnogima daleko bitnije gdje će dočekati Novu Godinu i na koji način, od toga gdje će biti za Božić, govori ovoj tezi u prilog.
Ja se još nisam odlučila gdje ću dočekati Novu 2006. Sa mojim društvom, sa kojim inače feštam i bančim, planirali smo otići negdje na snijeg, po mogućnosti u neku planinsku kućicu na osami, samo nas desetak. Odnosno, oni su lijepo isplanirali da ja budem glavni organizator – pronađem mjesto, po mogućnosti pristupačne cijene i sve dogovorim i organiziram. No, meni su iskrsle nepredviđene obaveze, pa sam se zahvalila na toj časti i predložila da ostali to obave. A oni to, naravno – nisu!
Tako da ništa od snijega! Naravno, imamo na zalihi nekoliko rezervnih planova, no nije to to!
No, postoji još mogućnost da nam priroda sve nadoknadi – najavljuju val zahlađenja i hrpu snijega – doduše u unutrašnjosti, kod nas samo treba očekivati kišu do guše, naročito u petak i subotu. Ipak, možda zasniježi i na priobalju...

A ja sam od danas na godišnjem. Što znači da ujutro spavam dok se spontano ne probudim, najvjerojatnije oko podneva. Ili dok Silky odluči prestati tolerirati moje spavanje, što, nadam se neće biti tako brzo, jer sam mu upravo napunila zdjelicu hranom.
Nakon toga me čeka shopping s majkom – ne,ne...nećemo kupovati hranu ni poklone, to smo sve riješili – «otišao» joj je televizor, mora nabaviti novi. Pravi me posao čeka kada joj ga dostave – treba spojiti satelitsku antenu, običnu antenu, VCR... Prijatelji moji (oni na koje se to odnosi će se prepoznati), očekujte uskoro moj cry for help, hehehehe...

E,da...pitate se kako ne spominjem Božić, ni opisujem kako sam ga provela? Bilo je lijepo, kuća puna dragih ljudi, smijeha i veselja. Naravno, i dobre papice i kapljice, no to je sporedno. Bitan je bio duh zajedništva, ljubav, spokoj i zadovoljstvo, sreća koja nas je svih prožimala. Ništa veliko i epohalno se nije desilo, nikakve riječi koje će se pamtiti godinama nisu izrečene...a opet, bilo je prekrasno. Kao i u mnogim domovima širom svijeta.
Nekada, jednostavno nisu potrebne riječi za nešto opisati...znam da ste razumijeli.

I, da ne zaboravim : hvala svima na božićnim čestitkama!


- 02:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>