Riječanka&svijet

29.07.2005., petak


"Operacija pinjoli" - full success !!!
Dakle, uspjela sam! Jest da sam 4 sata pročešljavala šumicu pinija, jest da lumbalni dio kralježnice više ne osjećam, jest da mi se ruke nekako čudno vuku po podu i da ih tu i tamo nagazim nogom (srećom, u japankama)...no, vrijedilo je! Za recept mi je trebalo 60 grama pinjola, ja sam ih skupila skoro triput toliko. Vražje vjeverice, ove godine su posebno proždrljive (ovo se ne odnosi na tebe, Vjeverico ,hehehe...) a ni posljednjih dana nije bilo neverina da malo protrese pinije, pa je «ulov» bio s obzirom na utrošeno vrijeme i trud poprilično mršav...
Večera je bila pravi pogodak, tanjure gotovo da nije trebalo oprati, a zadovoljni gosti su maloprije otišli.
Evo, recept slijedi...

U biti, slično se priprema kao pesto genovese. Dakle, za nas petoro uzela sam četiri pileća prsa bez kože, isfiletirala ih na široke rezance, posolila i pokapala limunovim sokom te pustila pola sata da se mariniraju. U međuvremenu sam uzela dvije velike šake rukole ili rige, kako već ju nazivali (negdje sam pročitala da je naši kontinetalci zovu rikola, što mi je malo smiješno, no neka im bude), oprala je i nasjeckala na sitno te ubacila u mikser. Tome sam dodala i dvije grane bosiljka ili cca 20-ak listova, oko decilitar i pol maslinova ulja, 60 grama ili dvije velike žlice očišćenih pinjola, otprilike istu količinu naribanog parmezana te tri očišćena režnja češnjaka. Miksala sam na full speed oko dvije minute tako da sam dobila homogenu zelenu masu.
U međuvremenu sam na maslinovu ulju popržila piletinu, malo je podlijevala sa juhom (ja sa goveđom koju sam imala u hladnjaku, iako bi trebalo sa pilećim temeljcem, ali wtf, niš nije falilo ni ovome) da se fino popirja i omekša. U međuvremenu sam uzela pečene crvene paprike iz teglice (kisele, ali ne smiju biti ljute), ocijedila ih i narezala na tanke rezance, i to tri veće paprike.
Skuhala sam al'dente Barilline Spaghettine broj 3, ocijedila ih.
U meso sam umiješala pripremljeni pesto, koji se lagano otopio na toplini i prožeo sa mesom, dodala paprike i malo soli i papra.
Na kraju sam umiješala tjesteninu, sve to fino promiješala i ubacila u zdjelu koju sam zagrijala vrućom vodom, pobacala na vrh par listića rukole i bosiljka te posula ribanim parmezanom.
Uz ovo smo pili DeGrassijevu Malvaziju 2004.fino rashlađenu.
Za desert smo imali sladoled od kave i badema (kupovni) koji smo zalili, također DeGrassijevim (mislim da bi mi čovjek trebao platiti jer ga ovdje reklamiram, a ne da ja plaćam njemu 60-70 kuna po boci i to još u vinariji, u vinotekama je i skuplje) bijelim poluslatkim muškatom «San Pellegrin», berba 2003.

Inače,posljednjih se dana ne kupam, osim u znoju jer su me napali always dani (mamicu im, kako samo pogode kada je sunčano i toplo!), no zato obilazim umaške terase i partyje koji su popratni dio ATP-a. Da li sam to ja ostarila, i postala čangrizava i prezahtjevna, ili mi se čini da je svake godine sve bezveznije, da se face i spike ponavljaju? Moji umaški prijatelji većinom ne zalaze više u dane turnira u Stella Maris. Ovo nije više umaški turnir, žale se mnogi. Nema šanse više da naša djeca budu skupljači loptica ili hostese, kažu...sve je to u rukama onih iz Metropole, čiji je ovo turnir.
Nekoliko sam mečeva pogledala, no bila su to tek početna kola, pa ne mogu baš ni ustvrditi da sam pala na tjeme od prekrasnog tenisa. Vidjeti ćemo idućih dana...
No, svejedno, lijepo se odmaram. Ipak, posao mi ne može pobjeći iz glave, nema šanse. Uvijek me netko nađe na mobitel – jučer vlasnica privatne patronaže da joj dam savjet koje materijale za previjanje da naruči, danas popodne liječnik iz opće ambulante, inače moj znanac, da pita kako da odstrani produžni intrakutani šav...Nekako nemam običaja isključiti mobitel, no možda idućih dana baš to i napravim. Nitko nije nezamijenjiv...i bez onog kojeg nema uvijek se može, ma koliko ponekada sebi laskali kako smo bitni i neizbježni, realnost nas redovito demantira.


- 02:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>