O gripi, "žestokim" vozačicama, policiji...i još par riječi o umjetnoj oplodnji

19.02.2005., subota

Danas je osvanuo lijep i sunčan dan, relativno topao, +9 stupnjeva je bilo u 13 sati. Čak sam i nešto ranije završila posao, jer mi nekoliko zakazanih pacijenata nije došlo na pregled ili zahvat zbog gripe. Gripa posljednjih dana uzima maha…u zadnjih je desetak dana u našoj Županiji zabilježeno gotovo 3000 novih oboljelih od gripe, najčešće u dobi od 20-50 godina. Što je i logično ako se uzme u obzir da su školska djeca i stariji uglavnom procijepljeni. Očekuje se idućih dana još veći broj oboljelih. Naime, epidemiolozi smatraju da epidemija nije postigla još svoj vrhunac, nakon čega se spontano smiruje.

Kako je dan bio lijep, nije mi teško bilo popodne nekim poslom otići do Lovrana. Kada sam prošla kolima kroz Preluk, vidjela sam kako polusakrivena u kampu vreba patrola prometne policije.
Što me podsjetilo na događaj od prije nekoliko dana, kada sam bila poslom u Istri. Već sam prije pisala kako volim malo jače udariti po gasu, no kako sam u biti razuman vozač, ne ulijećem u škare, ne pretječem nepromišljeno i ne vozim brzo po lošoj cesti. Drugim riječima, kako sam gotovo idealan vozač, štoviše više nego idealna vozačica (zna se da su žene cukuni za volanom, ja sama sam se nebrojeno puta sramila kada bih vidjela neku svoji istospolnicu kako radi gluposti po cesti). Pa sada, jesam li doista, prosudite sami…Vraćala sam se relativno rano poslijepodne i dan je bio isto tako lijep i sunčan, doduše nešto hladniji, prometa nije bilo puno. Nešto prije Buja, ispred mene je puzala po cesti cisterna za prijevoz cementa…užas! U drugoj brzini mi se skoro auto zagasio. Kako cestu dobro poznajem, neposredno nakon odvojka za Novigrad, našla sam dobar pregledan komad ravnice za preteći, ali, avaj, obilježen punom crtom. Pretjecanje je bilo piece of cake, nitko nije dolazio u susret…nisam morala ni potegnuti jače od 50 km/h. Ali, ne lezi vraže! Dva zavoja dalje, na brdašcu…hop! Izleti ispred mene policajac sa palicom kao ova na slici uz post, doduše malo modernijom, kako mi se činilo…Odmah sam znala i zašto me zaustavlja. A lik mlad, visok, zgodan dečko…a njegova faca mi odnekuda poznata..
- Dobar dan, kaže, molim vozačku i prometnu.
Dala ja što je tražio, čita on…pa mi kaže :
- Znate li zašto smo vas zaustavili?
- Znam, kažem ja…
- Neposredno nakon raskrižja nepropisno ste pretjecali ovu cisternu koja je sada upravo prošla …
(Vrazi jedni, ćirili su iz grmlja…)
- Jesam, priznajem.
- Kazna za ovaj prekršaj vam je 300 kuna.
- A, dobro…što sada, napišite mi kaznu …to šaljete na kućnu adresu?
- Da, kaže policajac, sačekajte dok vam ispišem potrebne formulare.
No, krasno, mislim si ja..osim što sam si svojom krivicom otprhnula jednu dobru kremicu za lice, dok on to nažvrlja, neću stići ni na tunelu kupiti karnete.
I kao za vraga, policajac se nešto uzšetao, došao do kolege, nešto se sašaptavao sa njime…vidim, obojica gledaju mene. Ovaj drugi, neki mrgudasti ćelo, gleda bijelo u mene…a meni pomalo neugodno, a i hladno, bila sam na vjetru bez jakne. Ovaj “moj” policajac ode do auta, uzme neke papire sa stražnjeg sjedala, pa ih opet vrati..pa dođe do mene :
- Recite vi meni, otkuda ja vas poznajem?
A meni se u tom trenu odvrti film…
- Ja sam kirurg, vi ste bio moj pacijent…
Istina, bio je kod mene, prije skoro godinu dana, radi sindroma bolne prepone, no ne u uniformi… mali je bio profesionalno igrao nogomet za neki klub blizu Zagreba pa se ozlijedio, propale su mu kvalifikacije za Dinamo…pa se vratio u policiju, no prepona mu je smetala i pri hodu.
- Tako je, kaže on, liječili ste mi preponu..znate, poslušao sam vas i bio kod Peharca i na fizikalnoj terapiji… Pa što niste odmah rekli da ste doktorica???? Pa skoro sam vas kaznio!!! Joj, oprostite…
- Pa vi ste samo radio svoj posao… I kako je prepona sada?
- Bolje, hvala! Četiri mjeseca mi je trebalo, ali sada već pomalo počinjem rekreativno igrati. Znate, nisam vas odmah prepoznao, promijenili ste frizuru. Pa riječka registracija, no, ime mi je bilo nekako poznato..srećom, sam se sjetio. Evo vam dokumenti, sve je u redu, sretan put…
- Hvala, rekoh…pazite na preponu.
Kada sam se vratila i na poslu pričala o ovome, skoro su me kolege rastrgali. Pa koja si ti glupača, policiji treba uvijek reći da si doktorica, pa ti bi platila??? Pa ti nisi normalna….sa policijom se treba uvijek svađati i nikada ne priznati da si napravila prekršaj…i slični “savjeti”.
Onda sam se doista zamislila…mora da stvarno nisam normalna. I totalno krivo odgojena, usput budi rečeno. Naime, cijeli su mi život tupili da treba biti pošten, savjestan i ne bježati od svojih pogrešaka.
Ja sam pogriješila i nije mi bilo ništa čudno što su me zaustavili. Zla sreća da su baš tamo bili, no…što se može! Policajac je bio totalno u pravo, ponašao se korektno, radio svoj posao. Ja sam legalista, poštujem zakone (prometni su jedini koje tu i tamo prekršim), i bila sam spremna svoju grešku platiti..jest da mi nije drago, no…No, u nijednom trenutku nisam pomislila izvući svoju “dr” titulu i na osnovu nje užicati oslobođenje kazne. Kada sam bila mlađa bezočno sam žicala pandure, na foru..joj, barba, oprostite, neću nikada više, obećajem…usput treptala okicama i skrušeno gledala u pod…sada to više ne priliči, hehehe.
Da sam ja na osnovu svoje profesije tražila oprost kazne, osjećala bih se korumpirano i korumperski u isti mah..imala bih dojam da čovjeka na neki način ucjenjujem, kao..pazi, možda opet dođeš kod mene…ili nešto slično tome. Da se on sam nije sjetio, nikada ne bih rekla tko sam. A to što mi je oprostio kaznu…nadam se da mu svekoliko blogopučanstvo neće uzeti za zlo…dečko me nije zbog frizure prepoznao odmah, pa mu je bilo neugodno, i htio se iskupiti, heheheh. Osim toga, u meni ipak teče genetski slična krv kao ona Matije Gupca, zbog one četvrtine mojih zagorskih gena…baš je slatko kada Država ne dobije baš sve ono što joj pripada…
A mojoj frizerki moram reći da drugi puta kada me odluči drastično promijeniti, dobro razmisli…hoće li me moći policajci, carinici i slični korisni&potrebni pripadnici muškog roda moći prepoznati…

Kada sam se predvečer vraćala kući, zvala me majka da dođem na večeru. To mi je dobro došlo, jer sam smišljala upravo što da napravim, koju varijaciju salate, preciznije…majka kuha jako fino, no klasično… napravila je prefinu dinstanu broskvu sa maslinovim uljem, te juneće odreske u umaku od češnjaka i senfa...Uz to sam popila čašu domaćeg merlota koji joj je donijela prijateljica koja ima starinu i vinograd u Savičenti. Nakon nje su mi se oduzele noge, pa sam se jedva dovukla kući (pješke, jer sam prije večere auto parkirala ispred svoje zgrade a do mame prošetala).
Upalila sam TV, no nisam uspjela gledati ni film ni seriju jer je do mene svratila uzbuđena susjeda da me obavijesti da joj je kćer trudna, pa smo to nazdravile onim merlotom “zaplijenjenim” majci.
Iako sam imala najbolju namjeru danas započeti čitati “Dekodirani Da Vincijev kod” Amy Welborn, (Brownov “Da Vincijev kod” sam pročitala još ljetos), mislim da ću to ipak pustiti za sutra….

No, jednu stvar još moram spomenuti, inače ne bih mirno spavala. Mnogima koji me znaju, u živo, ili sa bloga, foruma ili nekako drukčije, poznati su moji stavovi što se tiče umjetne oplodnje. Danas u novinama na naslovnicama stoji izjava nekog doktora Ante Ćorušića, navodno onkologa koji je usput i predsjednik radne skupine za izradu nacrta zakona o umjetnoj oplodnji, u kojoj kaže kako ne može zamisliti da mu žena začne sa tuđom spermom. Bravo, vrli moj onkologu, kolega koji liječiš oboljele od raka! Zanima me da li je tako decidiran u svom snebivanju i zgražanju nad oplodnjom donorskom spermom i kada mu dođe mladi pacijent obolio od raka testisa, koji ima ženu, isto tako mladu, i koji bi rado imao s njom dijete, a kako ne može jer nema testisa (a nije prije operacije zamrznuo spermu), jedini mu je izlaz donorska sperma. Ili, taj isti koji je zamrznuo spermu..kako katolički orijentiran vrli Ćorušić opravdava tu i takvu oplodnju..hoće li i dijete tog mladog čovjeka biti jedna od beba koje su za Crkvu “došle iz mraka i leda”?
Ćorušić ne može zamisliti da njegovu ženu oplodi sprema drugog muškarca. On ima četvoro djece. No, da li bi isto to govorio da nema djece jer ih ne može imati? Što onda sa njegovom ženom? Ne smije ih ni ona imati? Ona nema pravo na ostvarenje sebe kao žene, jer prema katoličkom moralu, ispunjenje ženine svrhe je rađanje. Miriši na dvostruki moral i licemjerje…
E, sada kada sam već povučena za jezik…kako bi takav čovjek usvojio pak totalno tuđe dijete, dijete koje je trebalo biti pobačeno, ali je majka otišla radije u Caritas kod gđe Jelene Brajše…dijete koje nije sačinjeno od njegove sperme ni ženinog jajašca. Da li bi to dijete smatrao svojim i volio ga kao svoje? Iskreno sumnjam….
Jedini tračak svjetla u ovoj tužnoj priči danas je izjava novog ministra zdravstva Ljubičića koji osuđuje ove izjave te napominje da ovo povjerenstvo nema nikakve ingerencije za donošenje odluka o zabrani korištenja donorske sperme i jajnih stanica, kao i zabrani umjetne oplodnje žena bez partnera, i ne donosi zakon, već zakon donose Vlada i Sabor…

- 00:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Riječanka&svijet

19.02.2005., subota

O gripi, "žestokim" vozačicama, policiji...i još par riječi o umjetnoj oplodnji

Opis bloga

Linkovi

Hall of fame

Moji čitači