Riječanka&svijet

07.01.2005., petak


Broskvari
Iako današnji dan nije bio tako prekrasan i sunčan kao proteklih nekoliko, ipak je bilo dovoljno toplo i lijepo da izađem malo u prirodu. Sa frendicama sam dogovorila šetnju po Žurkovu. Malo smo protegle noge, zatim smo sjele popiti kavicu i u miru Božjem razmijeniti neke korisne informacije (čitaj : tračeve, hehehe). Gotovo proljetan dan je izvukao van mnoge naše sugrađane, pa je razmjena informacija bila podugačka – kako bi prošao netko poznati, tako bi se malo i njega “dotakle”….

Kada sam došla kući, krenula sam si spremati ručak. Kupila sam si jučer krasnu broskvu (iliti prevedeno na hrvatski, kelj), pa sam je danas skuhala i pripremila prodinstanu na malo masnoće i začinjenu samo sa sitno isjeckanim češnjakom i malo papra uz pileća prsa koja sam ispekla na putru na tavici, malo podlila mlijekom i na kraju dodala žličicu kiselog vrhnja i par listića salvije. Kako je danas ipak praznik, a i dijeta ima danas slobodan dan (jesam karakter, što sam vam rekla!) nakon jela sam si natočila čašu Asti Martinija dolce, koju sam već sinoć otvorila. Volim pjenušce, ne mogu si pomoći, hehehehe.

Mnogo ljudi ne voli povrće. Vjerojatno neki vuku traume iz djetinjstva, kada su bili “šopani” njime, drugi spadaju u kategoriju čistih mesojeda, u kojoj se od povrća tolerira isključivo luk uz ćevape , te tu i tamo poneki pomidor. Dosta ima i ljubitelja fast fooda koji žive u uvjerenju da salata raste nasjeckana kao ona u hamburgeru.
Ja sam od malih nogu ljubitelj povrća, iako ima malo toga od hrane što ja baš ne podnosim – izuzetak su pluća, u bilo kojem obliku…njih se ne mogu natjerati staviti u usta, bljakkkk. Nisam ni pretjerani ljubitelj svinjskog mesa, osim u obliku pršuta, ombola i sličnih delikatesa. U biti, u mom jelovniku prevladava povrće, dok su meso i riba zastupljeni ipak u manjoj količini.
Kelj ili broskva jedno je od, u puku, manje omiljenih povrća, tako mi se barem čini. U Istri , Primorju, na otocima i Dalmaciji običava se ga jesti zimi, što ima logike jer je krcato C vitaminom, a i običaj ga je spremiti za Božić kao prilog uz janjetinu ili puretinu. U Dalmaciji postoji i jedna jako fina varijanta broskve, raštika. Broskvu se priprema kao prilog (u teći) ili pak na žlicu, u vidu gustih juha, maneštri, sa dodanim tijestom i suhim svinjskim mesom. Različiti načini pripreme variraju od kraja do kraja.

Kada već spominjem broskvu, red je da vam i ispričam jednu priču vezanu uz nju…
Prije nekoliko godina upoznala sam jednog starijeg Riječanina, koji je, kada je čuo gdje stanujem, odmah rekao : pa ti si Broskvarica!
Taj je gospodin svoje rano djetinjstvo, neposredno iza drugog svjetskog rata proveo na Belvederu, u nekadašnjim radničkim zgradama izgrađenim za vrijeme Mussolinija. To je onaj poznati niz zgrada od 5-6 katova u današnjoj Tizianovoj ulici, dobro vidljiv iz centra, kako se uzdiže iznad nekadašnjeg Omladinskog nogometnog igrališta. Rijeka je u to doba bila razrušena bombama, a područje Belvedera i Kozale bila je duboka periferija. Uz sporadične stambene zgrade, to je područje bilo prekriveno vrtovima u kojima su stanovnici, u ta teška vremena uzgajali pretežito broskve. Broskva je bila idealno sirotinjsko povrće – izdržljiva je biljka, raste na škrtom tlu, ne traži posebnu njegu, nije osjetljiva na hladnoću i nedostatak vode, izdašna je, puna vlakana i lako “puni” želudac, a ima mnogo vitamina, naročito vitamina C.
Tako su u ta poratna vremena, stanovnici tih dijelova grada dobili ime Broskvari.
S vremenom, polja broskava su nestala, a nestao je i taj naziv…osim u sjećanju nekih naših starijih sugrađana.
Grad u kojem sam se rodila i u kojem živim, živi dalje svoj život… ljudi dolaze i odlaze, običaji se poput živih bića razvijaju i mijenjaju, no neki mali tragovi, poput ove priče o Broskvarima, ostaju u pamćenju….


- 03:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>