O Aniti, rođendanu i mom blogiću :)))

27.11.2004., subota

Kao što sam najavila, bila sam na proslavi Anitina rođendana. Evo me, stigla sam kući, istuširala se, odnijela laptop u krevet, pa pišem izvješće...

Anita je moja dugogodišnja prijateljica. Dobre smo si posljednjih 15-ak godina. Upoznale smo se slučajno, da bi se na kraju ispostavilo da smo u isto vrijeme studirale na istom faksu, iako je ona bila dvije godine ispred mene. No, kako to često biva, prekinula je studij medicine, neko vrijeme se bavila nekim sasvim drugim poslom, da bi kasnije upisala i završila ekonomiju. Anita je iznimna osoba, jedna od rijetkih koji su doista u životu prošli sito i rešeto, a uspjeli ostati vedri, mladi duhom i u potpunosti neiskvareni. Kada sam je upoznala, bila je u jednom doista teškom razdoblju života, majka joj je bila teško bolesna (otac je već prije umro),a ona je ubrzo nakon toga ostala bez posla. Naime, bilo je to vrijeme raskola, početak 90-ih. Anita je radila u predstavništvu ugledne slovenske firme, koja je raspadom Jugoslavije zatvorila urede u Hrvatskoj. Anita se našla na ulici. No, nije ni trena očajavala. Prihvatila se bilo kakavog posla, odlazila čistiti i spremati po kućama u Trstu, a pri tom se nježno brinula za slijepu majku, dijabetičarku, koja je uz sve bolesti imala i tešku, posesivnu narav. Sjećam se tih dana, ja sam bila tek mladi doktoričić-početnik, radila na raznoraznim zamjenama za malu plaću u doba galopirajuće inflacije. Često sam bila u Anitinom društvu, nekada smo znale jedva jedvice skrpiti za kavu, ali ta vremena pamtim kao jedna od sretnijih u životu. Anita je cijelo društvo napajala nepoderivim optimizmom. Sitna rastom, krhka, no strahovito žilava, uporna, uvijek nasmijana, tjerala nas je na nemoguće pothvate, nikada joj nije ništa bilo teško učiniti, dati, pomoći. U to je vrijeme i doživjela težak udarac u osobnom životu...ljubav njenog života, dečko koji je već od svih bio smatran njenim budućim suprugom, čiji su roditelji Anitu smatrali snahom, nakon dugogodišnje veze, na jednom je vikendu sa društvom, kada ona nije zbog majke kojoj je bilo loše mogla ići, učinio drugu curu trudnom. I oženio se njome.
Sve te ružne i tužne stvari ostavile su tragove negdje duboko u njenoj duši, no nikada nisu srušile njezin duh. Prošle su godine, majka je umrla, Anita se zaposlila, život se vratio u rutinu. Malo po malo su u njezin život ulazili neki drugi muškarci...i izlazili iz njega. Anita je bila uvijek za njih duhom premlada...uvijek se veslila životu i živjela ga do daske. I dan danas je takva.

Njene su proslave rođendana poznate. U svom stanu, koji je tim prigodama dupkom pun, skupi nas, stare znance, koje je život, posao i neki drugi vjetrovi rasuo posvuda, koji se rijetko stignemo vidjeti. I uvijek su te fešte prepune pozititivne energije, opuštene, u njima veselje, ono iskonsko, neglumljeno, pršti na sve strane.
Tako je bilo i ove godine. Prvi sam puta bila negdje nakon moje novostečene slobode, za koju naravno, svi već znaju. Iako činjenicu da sam opet sama ne smatram životnim porazom i neuspjehom, ne osjećam se još spremnom javno obrazlagati razloge prekida. Oni koji me dobro znaju, nikada ne bi ni pitali. Ipak, po prvi puta u životu osjećala sam laganu nelagodu odlazeći kod Anite.
Čim sam prošla kroz vrata, nelagoda se istopila. Uronila sam u toplu, bučnu atmosferu ispunjenu smjehom, vriskom (Anitinom, dok je otvarala poklone) i prijateljskim facama.
Vrijeme je brzo proletilo, ja sam se nakrkala tatarskog bifteka koji je bio taman toliko pikantan da moraš nešto piti. No, kako sam bila s autom, popila sam samo čašu prekrasnog domaćeg istarskog merlota...a kasnije nastavila sa sokićem.
Vidjela sam neke ljude koje nisam godinama vidjela. Lani, u ovo doba, nisam bila tu, tako da nisam bila ni na fešti. Neki su se promijenili, neki ostali isti, a ima ih i sa novim (pivskim) trbuščićem – Veljko, npr.hehehe... No, ono što je bitno, feeling je ostao isti...ugodna, bezbrižna večer. Smijala sam se ( a već dugo nisam...), natračala se, a na kraju bila i moderator diskusije na temu razlika između muškog i ženskog mozga, te jesmo li mi samostalne i single intelektualke30+ godina previše izbirljive ili nam fali nešto dasaka u glavi. No, to se već dešavalo u sitne sate, kada su gotovo svi otišli, a ostalo nas četiri sex-and-the-city cura plus domaćica.

Eto, tako se petak, lijepo i nasmijano, prelio u subotu.
A danas, u subotu 27.11. je točno mjesec dana što sam počela pisati ovaj moj blog. Čini mi se kao da je to bilo jučer, a opet...toliko sam toga lijepoga, tužnog, nježnoga, veselog, potresnog pročitala ovdje, toliko krasnih ljudi ovdje «upoznala»... Nisam ni vjerovala koliko će mi zadovoljstva ovo moje škrabuckanje donijeti!
Pa, ja sam ovdje...za sebe, za njih.
Pusa mom blogiću i mojim čitateljima :)))

- 23:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Riječanka&svijet

27.11.2004., subota

O Aniti, rođendanu i mom blogiću :)))

Opis bloga

Linkovi

Hall of fame

Moji čitači