31.10.2004., nedjelja
Učim, učim..
|
Nakon što su mi kasno popodne iznenada na kavu došli frendovi, bacila sam se na "učenje"..instalirala sam si counter, i downloadam si neke sličice :) Malo imam problema sa smanjenjem formata, no radim na tome... |
Nedjelja sa promjenom sata
|
Čudan neki dan danas... noćas sam bila budna do kasna, sve dok se sat nije vratio unatrag, pa sam danas spavala do nekog nedoba. Probudio me telefon, frendica, pa sam se tračajući, sasvim bezbolno i OK razbudila, što inače nije baš uobičajeno :) Onda malo kasnojutarnjeg boravka u kupatilu... pa nedjeljni ručak kod mame. Poslije ručka smo zajedno otišle do groblja na Kozali, zapaliti svijeću. Gužva neopisiva, blato i razmočeno lišće, zgaženo cvijeće svugdje... A mrak već pomalo pada. To je ono najgore kod promjene ljetnog vremena u zimsko..kada se vraćam kući s posla već mrak..a mrak i kada krećem. Kao u doba primarne akumulacije kapitala, tamo negdje u Engleskoj, osjećam se kao pralja u Manchesteru, na prijelazu iz XVIII u IX stoljeće! Sada doma na miru pijuckam kavu ispred monitora i osjećam se pomalo penzionerski... moram smisliti neki izlazak večeras, obavezno! |
30.10.2004., subota
Dječji rođendan
|
I dječji rođendan je, hvala Bogu, iza mene.. Rano je započela fešta, jer klinci su mali, oko 17 sati. Preživjela sam, uspješno, dva sata dreke, muzike, lupanja. Meni to uopće nije predstavljalo problem, nemam svoju djecu, no nisam strogi tip i nimalo mi ne smeta da se klinci guraju, natjeravaju, gaze po nogama, prolijevaju sokove. Dapače, nije mi problem poigrati se s njima, pričuvati ih..ionako ih kasnije “preuzmu” roditelji. Ja sam vječito dobro raspoložena teta kojoj se klinci vesele, a problemi, odgoj, disciplina..e, tim manje lijepim stvarima neke se zabavljaju mamice i tatice. Nakon oko dva sata klinci su se umorili, neke su odnijeli doma, neke stavili spavati…onda se dalo malo popričati. Mi neudate/neoženjeni i bez djece smo bili u debeloj manjini, tako da je to ipak bila je cool, ugodna večer, koja je i brzo završila. E da, sve je teže organizirati girl’s night out.. mi cure iz društva smo se pomalo razvukle po svijetu, dosta nas je poslom otišlo negdje drugdje, većina se poudavala, ima djecu… nema više onih brzih, spontanih dogovora telefonom..ideš? idemo! U posljednje vrijeme se sve mora planirati, dogovarati danima unaprijed. Kotač vremena neumoljivo melje sve ispred sebe, ma koliko ja mislila da mu odolijevam. Nisam nezadovoljna svojim životom, nikako. Jedino, ponekad, ulovim samu sebe kako se sa nostalgijom sjećam nekih (ne)davnih vremena. Starim li ja to? |
|
Popodnevno spavanje obilo mi se o glavu...ne mogu zaspati, pa sam se ustala zagrijati malo mlijeka, i uključila komp. Na TV nema ničeg (zašto se čudim, pitam se...), a nažalost, studoško doba je iza mene pa ne trebam učiti...ma, idem ja u krpe sa knjigicom, da vidim što je dr.Kay Scarpetta napravila u svom desetom slučaju :))) Sto posto je ovo loša odluka, štivo će me zanijeti i dočekati ću jutro sa knjigom u rukama..ali, nema veze! A kiša i dalje pada..sitna i neumoljiva... |
29.10.2004., petak
Kiša
|
Pada…danas cijeli dan. Stane na nekoliko minuta a onda počne još jače. I tako u nedogled. Cijeli je tjedan južina uzela maha, padalo je, pa se razvedrilo, no danas ne posustaje. Probudiš se tako ujutro, pogledaš kroz prozor…kolona automobila zamagljenih stakala, voze se na posao i oni koji inače ne bi. Gužva, nervoza, dan koji je još polumrak… Naravno, ako imaš sreće (ili nesreće, kako se uzme) da ne moraš na posao, ne preostaje ti drugo nego povratak u krevet…pa u polumraku sobe, u polusnu osluškivati skakutanje kapljica po prozorskoj dasci… Tako se i ja danas borim sa južinom i polusnom… Petak je, vikend je pred vratima, pa iako ovog vikenda neću imati gostiju i ne planiram ručkove ni večere, svejedno moram obaviti predprazničko-predvikendašku kupnju. Tim više što u ponedjeljak dućani ne rade, a ja nisam pobornik kupovanja nedjeljom, kruha puno ne jedem i ne mora biti friški, netom spečen. Uglavnom, većinu svega što mi treba imam u zamrzivaču, odem 1-2x mjesečno u neki hiper-makro-mega market-tržni centar kupiti ostale stvari, no za svježe povrće i voće ne preostaje nego placa. Spustila se ja tako do grada pješke, što sam već na pola puta, kod Guvernerove palače zažalila, nakon što me neki lik, uletjevši autom tutta forza u lokvu ispred pješačkog zalio po prednjoj strani, a to što su traperice do koljena već bile vlažne i natopljene kišom je dodatni “plus”… Korzo poluprazno, kišobrani raznih boja žure na sve strane. A na placi kaos…štandovi preplavljeni krizantemama raznih boja i oblika, na sve strane razvijeni najloni, tende i suncobrani ne bi li se nekako od krupnih kapi zaštitili krhki cvjetovi… Kupuju svi redom, guraju se pored štandova, gotovo da nema prolaznika bez krizanteme. Bliži se Dan mrtvih ili Svi sveti. I onaj tko inače ne ide na groblje, tih dana dođe. Običaj nošenja krizantema na groblje za dan mrtvih…nemam pojma odakle se uvriježio kod nas. U svojoj postojbini, Japanu, krizantema je cvijet nad cvijetovima, kraljevski cvijet, simbol sunca i života. Kod nas je simbol mrtvih, no, simbolika života i smrti je često nedjeljiva, ciklička… Nisam kupila cvijeće, ja uostalom imam krizanteme zasađene na balkonu i cvatu mi tijekom cijele godine. Nonu sam posjetila već prije par dana i odnijela joj dvije lončanice na grob. Kupila sam ono što sam trebala, vratila se busom doma, skuhala si kavu…uzela novine u ruke..i osjetila zov kišnih kapi, pa hop u krevetac! Sve sam dublje tonula u polusan,a da stvar bude i gora, pridružio mi se moj veliki dugodlaki mačak, sklupčao u krilu i počeo presti. Pa sada budi faca i odoli, nemoj zaspati! Naravno da nisam uspjela… Eto me sada, već je uvelike mrak, ja otečena, podbuhla hranim mačka (vjerojatno bih nastavila spavati da se nije derao i tražio jesti), pijuckam hladnu kavu, sjeckam povrće za večeru…ah, taj godišnji! |
28.10.2004., četvrtak
Mitteleuropa, Halloween i druge sitnice...
|
Otputila sam se danas popodne do grada kupiti poklon za prijateljičinu kćer. Mala (tj.mama i tata) slavi u subotu prvi rođendan, a ja pozvana. Kako se napokon pokazalo malo polusunca kroz oblake, a ja pomalo dokona (na godišnjem, heheheh), uputila sam se u centar busom. Stanica kod parka-groblja na Kozali mi je ispred nosa, a parking je u samom centru teško naći. Dugo već godina vozim auto, već kao studentica imala sam peglicu, u posljednje vrijeme nešto ipak malo veće..tako da mi je ponekad odlazak busom poput izleta. Kao kada smo kao klinci jedva dočekali da idemo negdje na izlet busom ili vlakom. Već na Žabici bi izvukli sokiće, sendviče, grickalice… Onda smo odrasli, svi jedva dočekali da se dočepamo neke malo bolje ili lošije, veće ili manje kantice… U posljednje vrijeme, ipak, kada moram do grada nastojim prošetati, nije mi daleko, samo se spustim. Prije 4-5 godina definitivno sam odustala od odlaska u grad autom..beskrajno kruženje, repovi ispred ulaska na Deltu, naročito subotom prijepodne..unište svaki gušt odlaska do Korza i ispijanja kave… a da ne spominjem kako sam prije nekoliko godina u subotnjem kruženjem gradom od Delte do Gomile i naokolo izgubila tablicu…još sam imala i ludu sreću da ju je policajac (!) našao. Drugi je razlog da kada sami sjedimo u autu, postajemo neosjetljivi i daleki …slušamo muziku, raspredamo unutarnje monologe…automatski se pomičemo od semafora do semafora., a gotovo ništa oko sebe ne primjećujemo. Anyway, došla ja tako na bus stanicu. Pločnici krcati namočenim lišćem (da mi je znati zašto onog monstruoznog Fauna listoskupljača šetaju po gradu samo kada je jutarnja i popodnevna špica – valjda zato da se zna da ga imamo), bus stanica krcata penzićima. Jedan barba, ne baš prestar, između 65-70 godina sjedio je na klupici unutar stanice, duboko je povukao zrak, pa iskašljao katarač-projektil veličine omanje palačinke (bljakkkk!!!) na neka 2 cm od vrha moje cipele! No, fino..ipak zbog godina srećom loše gađa…eto ga nama našeg riječko-fijumanskog mitteleuropskog duha sa balkanskim štihom. Kada je bus stigao..stampedo! Živahni penzionerčići podsjetili su se mladih dana, sporskih mitinga i sletova i spremno pojurili u boj za sjedalice. Nije to loše, rekreacija u trećoj dobi je svakako poželjna. A centar pun mladih..ide li netko uopće u školu?!? Buljuci srednjoškolaca vedrih nasmijanih lica, masa lijepo i moderno obučenih cura..grad prepun boja. Nasuprot Filodrammatici žongler, malo dalje harmonikaš, miris kestena koji se peku…osjeća se živost… to je ono što mom gradu daje poseban pečat i evropski štih. Stjecajem okolnosti, posljednjih godina često boravim u Beču…i ne mogu ga ne uspoređivati sa Zagrebom, Trstom, Rijekom…arhitektonski, naša je metropola povukla najviše bečkog štiha, navike ljudi, stil…tu su Triještini daleko sličniji Bečanima. No, što se života, glasnog uličnog joie du vivre-a i šarolikosti tiče, ponekad u trenu, u Beču imam osjećaj da sam u Rijeci. Beč je davno prestao biti grad Austrijanaca…krcat je Balkanaca, Kineza, Turaka, Kurda, Arapa, no to ga čini ljepšim, bujnijim, bogatijim. Nebrojeni su kulturni događaji, Austrijanci su ponosni na multietnicitet glavnog grada (nisu svi oni Heider, osim toga u Beču su sjedišta mnogih agencija UN, OPEC ima tu sjedište..), no, bez obzira odakle ljudi došli, nema na ulicama prljavštine, nema smeća, lišće se brzo odvozi..a o “projektilima” poput gore navedenog nema ni traga, hehehe… Jedino što sam primjetila, što mi se nekako ne uklapa u sve to, je da puno ljudi puši po ulici, pretežito su to mlade žene. Nakon, što sam uspješno obavila shopping, otišla sam do McDonladsa na večeru…a tamo u mene gleda veliki plakat sa iskeženom tikvom, klinci slave rođendan sa halloweenskim maskama na nosu. Nije bio, doduše trick’or’treating, ali zamalo… Vidim, posljednjih godina je u Europu,a time i kod nas Halloween ušao na velika vrata. Stari paganski keltski običaj tjeranja sila mraka, koji se u SAD slavi kao pučki praznik nalik karnevalu, maskiranjem uglavnom djece koja obilaze susjedstvo u potrazi za slatkišima, pomalo hvata korijenje i u nas..posljednjih je godina sve više halloweenskih partyja, maski, ukrasa.. Nabavila sam i ja veeelikuu bundevu..idem joj nacrtati strašni face i izdupsti je, pa ću u njoj zapaliti svijeću i staviti je na balkon… |
27.10.2004., srijeda
|
Kako sam nova ovdje, a btw.sam i na godišnjem, napala me skribomanska faza, pa stavljam evo, četvrti post danas :) . Nadam se da neću putem izgubiti polet, hehehe. Dugo već čitam razne blogove na blog.hr. Kao i većina ovdje, imam svojih favorita, one koje čekam da se postiraju, ali isto one sa kojima se ne slažem. No, baš ta raznolikost je ono što ovdje privlači…čuješ puno različitih mišljenja, nekada se i iznenadiš, ugodno… Jedno sam zapazila … ovdje je puno Dalmatinaca.. čitam redovito Bigmammu, Annie de Meni, Pticu trkačicu, Trapulu, Mladog tatu, Herostrata…nisam stručnjak po pitanju literature i pisanja, no mislim da je kod Dalmatinaca gen za pisanje vezan uz gen za pjesmu, na istom kromosomu :) … Ne potcjenjujem pri tome ostale, daleko od toga… samo se divim načinu kako, iako većina njih živi daleko od mora, zadržala i razvija u sebi ljubav za rodnu grudu. Ima ovdje i nekolicina mojih sugrađana koje čitam. No, mi Riječani smo pomalo neobični… uporno negiramo činjenicu da živimo u provinciji, većinom smo regredirani na poimanju Rijeke kao centra Mediterana (kako li smo samo “ispušili” Mediteranske igre), ponosi na svoj kvazikozmopolitizam…ponekada, kao da smo sami sebi dovoljni. Bila sam poprilično po svijetu, u posljednje vrijem sam dosta često poslom u metropoli. Rijeku volim, osjećam svaku njenu uličicu, svaku zgradu..tu sam se rodila, tu se uvijek vraćam. No, jedan banalni primjer koji me osupnuo. Jučer sam popodne šetala po gradu, i tako, bez veze, gledala malo cipele. Nije da mi hitno trebaju, no ipak, kao što nijedna žena nije prebogata, prestara ni premršava, tako ne znam ni jednu koja ima dovoljno cipela, hehehe…Anyway, gledam ja tako dućane sa cipelama, i zaključim da cijela Rijeka, tj.cijeli Korzo i okolne ulice, dakle trgovački centar grada, ima svega 5-6 poštenih dućana sa cipelama…za ostale bi bilo bolje da prodaju zaštitnu obuću za rad na građevini. Jest da nam je Trst na 80 km, Zagreb na 180 km…nekako me to saznanje malo iznenadilo. Naravno, novi kafići niču na svakom koraku. Ostale sadržaje, kao što su dječje igraonice, klubovi starijih osoba, neću ni spominjati. No, najgore od svega, Rijeka nema hospicija! Sprema se gradnja nove bolnice, nadam se da će od toga nešto biti…ali, u našem (trenutnom) ustroju zdravstvene zaštite, palijativna skrb terminalno bolesnih ljudi nije regulirana. Težak bolesnik za kojeg medicina ne može ništa više učiniti, osim pružiti mu njegu i ublažiti boli, ostaje na brigu obitelji… Radim u zdravstvu cijeli svoj život, na takve slučajeve nailazim svaki dan. Nažalost, to nije samo problem Rijeke, već cijele Hrvatske. Pa sada, koliko smo blizu svijetu/Europi? |
Zbogom, šjor Zdenko...
|
Umro je Zdenko Runjić. Gledam sada na HTV 2 snimku kocerta koji je proljetos održan, mislim povodom dobivanja Porina za životno djelo... izgleda sada, kao da smo se tada opraštali sa njim... Mirno ti more, šjor Zdenko, neka te prati kliktaj tvog Galeba.... |
|
Pa, da nastavim... Samostalna sam i samosvojna žena u najboljim (hehehehe) godinama, radim, puno radim, živim sama... Imam popriličan krug prijatelja, no, kao i većina meni sličnih radoholičara, u posljednje vrijeme se sa njima "družim" najčešće Internetom, telefonom i SMS-om...nije to uvijek moj izbor. Volim, kada stignem prošetati Korzom, popiti kavu sa frendicama, obožavam shopping... po tome se ne razlikujem od mnoštva. Nastojim ići kroz svijet otvorenih očiju, skupiti što više informacija... moji su interesi vrlo široki... ali, nažalost vrijeme je limitirajući faktor. Htjela bih puno toga vidjeti, znati, napraviti...pobijediti Vrijeme :))) A ono, priznala ili ne, klizi između prstiju poput pijeska. Možda je pravi razlog što ovo pišem želja da ostavim traga.... who knows? |
Evo i mene :)))
|
Nakon dugog premišljanja, još dulje stalne prisutnosti na blogu u ulozi vjernog čitača mnoštva blogova, odlučila sam i ja dati svoj obol blog zajednici. Ovaj blog sam zamislila kao kutak za svoja razmišljanja o sebi i onome što me okružuje. Naravno, čitaoci su dobrodošli, a komentari. Dakle, počela sam! Nazdravljam sebi čašom vina (ne vozim večeras, hehehe), i krećem.... |
| listopad, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com