...:::High Hopes:::...
here I lay, still and breathless...just like always...
|
da li ste ikad dosli doma od nekuda, legli na krevet i samo buljili u prazno nadajuci nekoj spontanoj katarzi? u glavi vam se vrte tisuće misli, tisuće problema, tisuće riječi, tisuće ljudi, a samo jedna pjesma? i imate osjecaj kao da ste vezani nevidljivom vrpcom i ne mozete nikamo, tj. kad malo bolje razmislite, ne zelite nikamo. Misli su vam daleko, a vi ste tu...Na jednom jestu, samo lezite, gledate, pokusavate shvatit, skupit sve konce, rijesit sve u jednom potezu, al ne ide...Putujete nekamo u mislima brzinom svijetlosti, bez realne mogucnosti da se to fizički i dogodi...A vi jos uvijek samo lezite, a pjesma jos svira...I sad imate osjecaj kao da ste dio nje, slusate riječi; pogledali ste se u ogledalo...Ona je sad jedina utjeha, suputnik u tom vozilu koje ide 400 km/h a zove se misao...Dolaze same od sebe, gomilaju se u sivoj tvari, ne znate sta znace...Analiziranje jedne trajalo bi poduze vrijeme, a sta kad ih imate tisuce za simultano analiziranje? kaos...ili neka vrsta spokoja? neki mir zapravo unutra koji je uzrokovan tim teretom misli...i dalje samo gledate, pokusavate shvatit, s druge strane ne zelite...sukobljavaju se gomila kontradiktornih ideja, suprotnih stajalista, i razlicitih shvacanja; stvaraju golemu omču u mozgu koja se naizgled ne otpetljava, a pjesma kao da je nesto između što olakšava stvari da se lakše nosimo s njima...i slusamo je, postajemo dio nje, ona postaje dio nas, stapamo se s njom, sluzi nam kao reflektivno sredstvo...i dalje svira i kao da se ne zeli ugasit, tj. ne zelite da prestane ispustat taj oslobadajuci zvuk...a vi jos lezite u nekom polumraku razmisljajuci kako sutra sa svim tim se nosit...kako sutra nosit taj teret kad zvuk utihne i prestane davat zraka izmedu omče i sive tvari? jer znate da nece zauvijek trajat...ali ne znate isto za svih onih 1000 stvari koji su odgovorni za egzistenciju te omče...počinjete se brinut za taj slučaj...ali kvragu, jos jedna tumorna misao, i jos čvršći misaoni čvor! kako dalje? kako sutra? sve je ostalo isto...na kraju mi je taj zvuk dao jos vise tereta! ali ako ga se riješim, nema više utjehe?! šta dalje? ostat ležat jedina opcija...a sutra vidjet cemo... s prvim zrakama sunca sljedeci dan sve odlazi u zaborav; ajmo dalje... |
